Sokočanku Vinku Delić život šibao sa svih strana

Ako se za nešto može reći da je “puno k'o šibica”, onda je to “Sunce”. Pod njegovim krovom trenutno živi 78 štićenika, među kojima je i Vinka koju tu nije dovela samo deveta decenija života nego i bolest. Nakon nesrećnog pada 2014. godine i komplikacija koje su je pratile ostala je bez stopala i dijela potkoljenice lijeve noge.

Ali to nije i sve što je u negativnom smislu pratilo ovu kršnu Romanijku od rođenja 1941. godine kao najstarije od petoro djece u majke Zagorke i oca Rista iz sela Miletine u opštini Sokolac. Mnogo prije nego njene vršnjakinje morala se uključivati u obavljanje poslova kojim još nije bila dorasla. Poseban zadatak bi­o joj je briga o tri mlađa brata i sestri.

Oni su joj, prisjeća se Vinka, dok su otac i majka obavljali svakodnevne poslove u polju i oko stoke koje su kao dobrostojeće domaćinstvo uvijek imali dosta, bili stalna obaveza uz sve poslove u kući pa čak i spremanje hrane za cijelu porodicu.

Vinka je izrasla u vrijednu djevojku o kojoj je selo pričalo, a njena zavidna ljepota i stas prkosili su momcima na seoskim sjedeljkama i vašarima.

Pri jednom takvom izlasku Vinka se srela sa tada kršnom momčinom Budimirom Banovićem iz rogatičkog sela Begzadići. Reče, na nesreću, i obrazlaže.

- Taj prvi susret sa Banovićem, kasnije je ispalo i mojim suprugom, pretvoren je u ljubav na prvi pogled koja je dovela i do braka. Oženio se mnome 1966. i odveo me u njegove Begzadiće. Tek tu sam, ali na moju žalost, kasno saznala da je moj izabranik odglumio dobrog momka, a u stvari bio je seoski đilkoš, veliki neradnik i dobra pijanica. Ali nazad se nije moglo. Trpi i ćuti - kazuje Vinka.

Već naredne, 1967. rodila je sina Radenka, a 1969. i drugog, Slobodana.

- Stalni nesporazumi s mužem, uz malu djecu, pa i moj novi životni udarac - smrt mlađeg sina kad je još bio beba, učinili su moj život nepodnošljivim u Begzadićima. Tražila sam savjet od mojih i otac mi je poručio: “Ti se možeš vratiti, ali bez djeteta”. Ja na taj uslov nisam pristala i kad sam se odlučila da bježim, ponijela sam i dijete. Dva-tri dana išla sam od nemilog do nedragog. Tek trećeg dana stigla sam u moje Miletine. Otac me je dočekao na nož iz razloga što sam donijela dijete, koga tih dana nije htio ni da pogleda. Bilo je poruka i od strane “mo­g” Budimira da se vratim. Ja na to, znajući šta sam sve proživjela i šta bi me još čekalo, nisam pristala i mi smo se 1972. razveli. Dijete je ostalo sa mnom - prisjeća se Vinka teških dana.

Kao razvedena žena i samohrana majka jednog djeteta, Vinka je jedno vrijeme radila u industriji mesa na Sokocu. Na neki poziv za odlazak na privremeni rad u inostranstvo ona se prijavila i na njeno iznenađenje, bila je primljena.

- Ja, seljačko dijete, sa samo osnovnom školom i sa djetetom u prtljagu, koja čak ni u Sarajevo nisam sama išla, nađoh se u Vizbadenu kod Frankfurta. Kao nekvalifikovana počela sam raditi u jednoj fabrici. Zna se, radila sam sve što mi je naređeno i ostadoh do pred kraj 2001. godine, kada sam penzionisana - veli ona.

I kao penzionerka Vinka je ostala u Vizbadenu još tri godine, a onda se vratila u rodni Sokolac, gdje je od para koje je zaradila i od usta odvajala kupila šest dunuma zemlje i napravila kuću. S njom se vratio i sin Radenko. Tada je uslijedila još jedna nesreća. Nesmotren pad donio joj je lom butne kosti lijeve noge.

- Sa moje tadašnje 73 godine nadala sam se da ću ranu lako preboljeti. Tako nije bilo i zbog stalnih komplikacija, posebno sa cirkulacijom, 5. januara ove godine morala je uslijediti amputacija ispod koljena i ja se, na moju još jednu životnu nesreću, nađoh u invalidskim kolicima potpuno zavisna od tuđe njege i pomoći. Nije mi je imao ko pružiti i od 20. januara 2022. zahvaljujući dobrim ljudima ja sam, evo, ovdje u Domu za starija lica u Rogatici. Nisam se pokajala. Primili su me na najbolji mogući način. Onako kako se primaju najrođeniji - priča Vinka.

Pomoć

Vinka se polako navikava na novo, kako kaže, nimalo zavidno stanje.

- Već dobro “vozim” invalidska kolica u nadi da ću uskoro dobiti i protezu za nogu, veći dio lične toalete obavljam uz malu pomoć radnika Doma “Sunce”, sebi heklam što mi treba, sama otvaram vrata na sobi i drugim prostorijama u kojim se krećem i činim sve da se osoblje Doma, kojem sam puno zahvalna, što manje bavi mnome - reče na kraju Vinka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.