Rogatičanka Jasna Perković-Purković prije zvona stiže čak u tri škole

- Ponedjeljkom “ala zora” idem na Borike i Sokolac, utorkom i petkom sam u prvoj smjeni na Sokocu, srijedom u Rogatici i Sokocu, a četvrtkom Rogatica i Borike - prepričava Jasna svoj raspored. I tako od septembra 2020, kada je ispunjavajući uslove konkursa primljena u radni odnos u sokolačkoj osnovnoj školi sa fondom od 18 nastavnih časova.

- Da bih se približila normi od 24 časa u školi u Rogatici, prihvatila sam dodatna četiri časa, od čega dva odrađujem u Rogatici, a dva u područnom odjeljenju na Borikama, dvadesetak kilometara udaljenom od grada i moje kuće - priča ova pedesetpetogodišnjakinja.

Najveći problem je, kako kaže za “Glas Srpske”,  prevoz.

- Uglavnom stopiram znane i neznane, jer redovnih autobuskih linija nema ili ne mogu da ih koristim. Od škola nemam ništa na ime prevoza, toplog obroka, a o regresu da se i ne govori - naglašava Jasna koja je ljubav prema nastavničkom pozivu naslijedila od oca Bože, učitelja po profesiji.

Ipak, prosvjeta Jasni nije bila prvobitni izbor. S obzirom na to da je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka Rogatica slovila kao mjesto tekstila, a gotovo da nije bilo domaćinstva bez “singerice” ili “bagatovke”, Jasna je nakon završetka osmogodišnje škole, na raskršću životnih puteva, odlučila da se školuje za tekstilnog tehničara.

Međutim, još u srednjoškolskim danima u njoj je proradio “crv” da nastavi školovanje. Nakon dobijanja srednjoškolske diplome upisala se na Pedagošku akademiju u Sarajevu - smjer hemija i domaćinstvo. Taj unutrašnji preobražaj ubrzo se pokazao ispravnim, jer je u prvim poslijeratnim danima u Rogatici tekstilna industrija potpuno nestala, ali Jasna ni sa prosvjetom nije imala sreće.

Nastavnik je postala na početku 1992. i prvi posao dobila je ratne 1994. u osnovnoj školi na Borikama.

- Bila su to teška vremena. Okolo puca. Škola nema ni najosnovnijih uslova za rad, a moralo se raditi. Ako negdje na liniji zagusti, muški dio kolektiva je odlazio da brani otadžbinu. Nas nekoliko žena moralo je pokrivati sve nastavne predmete pa sam i ja, iako početnik, predavala, ali ne i ocjenjivala, sve osim srpskog jezika i fizičkog vaspitanja - prisjeća se Jasna.

Sa poslijeratnom reformom školstva u opštini, u prvom redu zbog smanjenja broja učenika, škola na Borikama je postala područna rogatičke škole “Sveti Sava”, ali Jasna je ostala tu da predaje do 2009, kada je imenovana za direktora vrtića u Rogatici.

- Bio je to za mene novi izazov i teško vrijeme. Uz zapuštenu zgradu vrtića, naslijedila sam dug dobavljačima veći od 40.000 maraka i više neisplaćenih plata radnicima. Sve sam to nekako očistila i vrtić izvela na “zelenu granu”, a onda je promjenom opštinske vlasti, poslije tri i po godine, došla i moja smjena - kaže Jasna.

Dok je radila u vrtiću, nije gubila vrijeme i na Učiteljskom fakultetu u Užicu završila je studij za vaspitača u predškolskim ustanovama.

U međuvremenu, udala se za kolegu Milorada Purkovića, nastavnika srpskog jezika u osnovnoj školi u Rogatici. Dobili su i dvoje djece - kćerku Milicu, trenutno studenta Medicinskog fakulteta u Foči, i sina Milana, studenta Visoke zdravstvene škole u Zemunu.

Asistent

U vrijeme dok nije bila u stalnom radnom odnosu Jasna Perković-Purković je radila i druge poslove, ali uvijek u vezi sa prosvjetom. Jedno vrijeme je bila asistent dječaku sa poteškoćama u razvoju, a radila je i u produženom boravku rogatičke osnovne škole.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.