Rogatičanin Ilija Zeljko poezijom liječi rane na duši
Rogatica - Poezija je bila moja strast od malih nogu, a danas mi je lijek jer u njoj uvijek nalazim sigurno utočište, bijeg od tužnih uspomena i svega što sam proživio.
Tako svoju životnu priču za “Glas Srpske” započinje Rogatičanin Ilija Zeljko, štićenik Doma za starija lica “Sunce”, čiji je najmlađi član.
Sudeći po godinama, Zeljku nije mjesto u takvoj ustanovi s obzirom na to da je tek zakoračio u šestu deceniju, ali nedaće i bolest, presudile su da zajedno sa ostalim štićenicima dijeli prostorije “Sunca” i da ih sve koliko-toliko uveseljava svojom poezijom.
Osim što je ostao bez svojih rođenih, Ilija je i trajni invalid nakon što ga je prije nekoliko godina u Višegradu udario automobil.
- Ovdje mi je dobro. Osjećam se kao nekad kod svoje kuće u rodnim Donjim Lučanima kod Kaknja. Uz veliku pažnju osoblja doma, našao sam nove prijatelje koji me razumiju i manje-više imaju istu sudbinu. Zato neizmjerno zahvaljujem svima koji su prepoznali da mi je pomoć potrebna i smjestili me u dom. Žao mi je što zbog zdravstvenih problema ne mogu više da privređujem kao što rade drugi štićenici. Ali, zato ja napišem poneku pjesmu o njima i o mojim nedosanjanim snovima - priča Ilija.
Pisao je, priča, još kao osnovac, dok je u srednjoj školi ljubav prema pisanoj riječi potisnuo sport.
- Kao atletičar na 100 metara imao sam rezultat 13,5 sekundi. Volio sam i boks i uz trenera pokojnog Jozu Leutara proricana mi je svijetla budućnost. Igrao sam i košarku i među vršnjacima bio jedan od perspektivnijih. Međutim, sport je ostao kao uspomena, a ovdje mi se ponovo vratila želja za poezijom. Ponešto napišem za svoju dušu i za ljubav mojih prijatelja - priča Ilija.
Da Ilija u tome ne gubi vrijeme, priča i direktor Doma Radomir Ćućula.
- Pored njegovog kreveta, na noćnom ormariću su uvijek dvije-tri sveske u koje bilježi svoje misli. U njima su njegove pjesme. Piše na razne teme, ali najveća motivacija mu je ljubav iz mladosti - rekao je Ćućula.
Zeljko je, priča Ćućula, poslije proteklog rata ostao sam, a s obzirom na to da je invalid, njegove troškove boravka u domu snosi Centar za socijalni rad iz Višegrada. Ilija je ostao bez sestre još dok je bila mala, a brat i otac su poginuli u saobraćaju. Majka mu je umrla 2005. godine od kada je Ilija sam i rane na svojoj duši liječi samo pjesmama i ponekom lijepom riječi u rogatičkom domu.
Jedina želja
Ilija Zeljko je ispričao da ima rođenu sestru Cvijetu koja je, bježeći od ratnih dešavanja, otišla u Švajcarsku i od tada je nikad nije vidio.
- Moja najveća želja je da saznam nešto o njoj, da li je živa, kako je ... Ne treba mi nikakva pomoć, samo da žudim za tim da imam nekog bližnjeg - sa suzama u očima kaže Ilija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
