Polažajnik Tihomir Ujić sreću u kuću unosi već 71 godinu
Rogatica - Tihomir Ujić (85) iz sela Podgaj, nedaleko od Rogatice, u subotu će ustati prije svitanja, nakon čega će, po 71. put, zakucati na vrata i domaćinima prvi čestitati Božić, te u njihovu kuću unijeti radost.
Čast da postane polažajnik Ujiću je pripala još davne 1946. godine, od kada nije prekidao ovu tradiciju. I danas, kada duboko gazi devetu deceniju života, ovaj starina ulogu polažajnika obavlja dostojanstveno, poštujući sve običaje.
- Za polažajnika me imenovao moj stric Svetozar, zvani Jovan, za koga ni sada ne znam zašto je imao takav nadimak. Moj otac Gojko je poginuo pred kraj ratne 1945. godine, a već dogodine stric je zatražio od moje majke Mileve da pođem očevim putem i budem vjesnik dolaska Božića - ispričao je Ujić, koji je bio najstarije od troje djece u porodici.
Dodao je da je njegov otac godinama bio polažajnik.
- Iako mlad i neiskusan, jer sam imao svega 14 godina, u opančićima i slabo odjeven, prihvatio sam se ove obaveze. U početku stric me je varao i prvi posipao žitom, ali vremenom i sam se ispraksao i sve češće sam ga iznenađivao i prvi posipao žitom - priča Ujić.
Dodaje da je to nadmudrivanje iz godine u godinu prerastalo u pravo takmičenje ko će koga prvi posuti žitom.
- Otišlo se dotle da je stric, zbog toga što nije imao sat u kući, svog pijetla uveče unio u kuću da ga probudi. Budio se na treći poj pijetlova oko tri sata noći, ali pošto je promijenio mjesto spavanja, pijevac se tu noć uopšte nije javio. Došao sam do stričeve kuće, a ukućani su još spavali. Kad sam pokucao nastala je prava jurnjava. Da nije bio Božić i zaoblica, kako se kod nas zove ispečeno jagnje na ražnju, pijevac bi sigurno završio u bakraču - sa smijehom priča on.
Ili, dodaje, s obzirom na to da je stric imao petoro djece, jedne godine sve ih je angažovao da prate kad će doći polažajnik.
- Sva pažnja bila je usmjerena na put kojim je trebalo da dođem. Međutim, ja sam se tome nadao, te sam otišao na drugu stranu i ušao na sporedna vrata, pa sam opet prvi posuo žitom strica i ukućane - ispričao je Ujić ne skidajući smiješak.
Dolazak u stričevu kuću značio je njegovanje običaja.
- Prvo sam sjedao pred vatru. Do pedesetih godina prošlog vijeka bilo je to na ognjištu, a zatim su došli šporeti. Dok smo bili siromašniji domaćica bi polaznika zagrtala ponjavom, a kasnije dekom ili jorganom. U vatru sam stavljao preostale badnjake, koji se kod nas zovu veseljaci. Obavezno se to radi u rukavicama, jer gole ruke, bez rukavica, slute na golo ljeto - ispričao je starina.
Mašicama u šporetu udarao je po nagorjelim badnjacima, uz blagoslov domaćinu i ukućanima govoreći zdravicu: "Koliko varnica, toliko u domaćina u kesi parica, u kući dječice, ovaca i stoke u toru, zdravlja i veselja u kući…". Na kraju, polažajnik "paricom" zakiti ognjište ili šporet.
- I tako evo prođe već sedam decenija. Stric je otišao na onaj svijet, a tradiciju smo nastavili ja i njegov sin Rade i sada unuk Nemanja. Ako Bog da kuću moga Rada i njegovih polaziću i uz ovaj Božić. Biće to moja 71. najava ovoj porodici dolaska Hristovog roždenstva - reče Ujić.
Prevođenje
Starina Ujić kaže da domaćin ima još jednu obavezu, prevođenje polažajnika. To se radi oko Malog Božića, odnosno Pravoslavne nove godine. Tada se priprema večernja trpeza, za koju domaćica uz desnu plećku sa zaoblice ispeče kolač, kojim daruje polažajnika uz neku odjeću. Nekada je to bilo platno ili nazuvice, peškir, a sada se daruju i košulje. Ujić kaže da se na prevođenje polažajnika zove i šira familija i sve to "zalije" kuvanom rakijom ili vinom.
- Kod nas uz prevođenje polažajnika ima i jedna dobra praksa. Domaćin i polažajnik naiskap piju po veću čašu rakije uz ukrštanje ruku. Ta čašica zna i oboriti ljude. Meni se, koliko se sjećam, nije dešavalo da završim pod stolom, ali sam sa dolaskom kući uvijek dobro spavao - kazao je Ujić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
