Petar je sa 14 godina otišao u rat, nakon rata izgubio je skoro sve

U Odbrambeno-otadžbinskom ratu, boreći se na prvim linijama fronta, preživio je teško ranjavanje. Nakon rata obolio je od Kronove bolesti, a zatim doživio tragediju u kojoj je ostao bez sestre i majke, prenisu RTRS.

Požar koji je u domu Petra Avdulaja buknuo iznenada, na Badnje veče 2016. godine, odnio mu je sve što je imao. Ostao je bez sestre i majke koje su mu bile jedini oslonci u životu. Sam, bez igdje ikoga... Krhkog zdravlja i bez krova nad glavom. Tog momenta počela je istinska agonija ovog hrabrog čovjeka, heroja, koga život nije mazio.

U Kozarskoj Dubici nema čovjeka koji nije čuo za njegovu životnu priču. Petar je jedan od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske.

Ne želeći da napusti prijatelje u nevolji u ratnoj stihiji obreo se kao trinaestogodišnji dječak. Sa 11. dubičkom brigadom, kao kurir, prošao je najteža ratišta.

- Otišao sam iz 8. razreda u dobrovoljce još 1991. godine. Sa svojim Drugim pješadijskim bataljonom, učestvovao sam u svim ratištima na Koridoru. Dakle od Dervente, do Brčkog. Prošao sam sav ratni put svog bataljona - priča Petar.

Pred sam kraj rata, na zadatku je teško ranjen u glavu. Nekim čudom je preživio.

- Doktor mi je rekao kada sam došao sebi da sam od hiljadu jedan slučaj. Pošto me je metak pogodio u grlo, tu je i ostao. Imao sam unutrašnje krvarenje, ali su me uspjeli spasiti - priča Petar.

A onda je došao dugo očekivani mir. Činjenica da je borba završena, svim borcima donijela je neopisivo olakšanje. Svima osim Petru Avdulaju. Vrijednog, sposobnog mladića, koji nije birao poslove kako bi prehranio porodicu, u miru je zadesila strašna nesreća. Petar je dugo osjećao bolove u stomaku uz krvarenja, a nakon brojnih pretraga, ustanovljena mu je dijagnoza.

- Kada sam uradio kolonoskopiju i patološki nalaz rekli su mi, u stvari, doktor mi je rekao kad sam došao po nalaz, nakon nekih 17 dana - "Petre, nije rak, ali bi bolje bilo da jeste. Imaš teško oboljenje debelog crijeva, to je Kronova bolest i postoji jedna velika rana koja strašno krvari... Moraš biti svjestan da je to bolest kojoj u čitavom svijetu nema lijeka" - prisjeća se Petar riječi koje su mu promijenile život.

Te 2009. godine počela je njegova borba za goli život. Krvarenja su bila užasna. Bolest mu nije dozvoljavala da radi. Ostao je sa 213 maraka mjesečne invalidnine. Uprkos svemu, nije se predavao. Ponos Petru nije dozvoljavao da odustane. Ne govoreći nikom za svoju bolest, radio je najteže fizičke poslove na nadnicu i tako dodatno pogoršavao svoje zdravstveno stanje. Dobio je i dijabetes. Iako teško, nekako je funkcionisao do kobne Badnje večeri.

Nekon što je izgubio sestru i majku i ostao bez krova nad glavom, Petar je došao u gotovo bezizlaznu situaciju. Komšije su mu ustupile kuću u kojoj trenutno boravi. Samoća mu najteže pada. A bolest sve više uzima maha. Pod stalnom je terapijom. Uspjeha, međutim, nema.

- Postoji šansa da se izliječim, da odem u Rusiju, da se zamijeni komplet crijevo, ali to košta 100.000 evra. Ja to nikad u životu neću imati - kaže Petar.

Iako je sam, Petar nije zaboravljen. Često ga obilaze ratni drugovi. Oni najbolje znaju kolika je njegova žrtva i zasluga. Organizuju se, pomažu mu koliko mogu. Često prikupljaju novac za Petrove lijekove i kontrole u Beogradu. Ne dopuštaju da se ovaj diskretni heroj, koji se dostojanstveno nosi s mnogim životnim nedaćama, osjeti zapostavljeno i zaboravljeno.

- On je jedan ponosan momak koji ne traži pomoć, čak sam ide kad treba nekom nešto pomoći, uvijek je na ruci da priskoči u pomoć. Mi mu pomognemo koliko možemo, ali i mi smo u sličnoj situaciji kao i on, ovdje se siromašno živi - kaže Petrov komšija i saborac Milan Kotlić.

Predsjednik mjesne Boračke organizacije Knežica Zoran Rodić kaže da Petar zaplače svaki put kada mu predaju prikupljeni novac, koji je najčešće u simboličnom iznosu.

- Njega je sramota da primi novac, pa ga molimo - "Petre uzmi, to je za lijek". Jedva pristane.. To dijete je toliko ponosno da je to nevjerovatno - ističe Rodić.

Petar kaže da komšije uvijek pomažu, svako odvoji onoliko novca koliko može.

- Skupljali su između sebe koliko su mogli, mada je meni poslije nekog vremena postalo teško. Postalo mi je sramota. Osjećam se kao prosjak. Jesam li zaslužio kao najmlađi borac i jedinstven slučaj, ne samo zato što sam najmlađi borac i što sam prošao mnoga ratišta i što sam ranjen i što sam obolio, nego što sam doživio i porodičnu tragediju i što sam izgubio i svoj krov nad glavom, da ovako živim - pita Petar.

Da je Petar zaslužio i više i bolje, smatraju i u dubičkoj Boračkoj organizaciji. Pokrenuli su inicijativu da mu se obezbijedi adekvatan krov nad glavom. Po mogućnosti negdje u blizini grada, kako bi mu ljekar bio bliže, jer Petar nema ni automobil kojim bi u hitnim slučajevima mogao da dođe do Hitne pomoći u Kozarskoj Dubici, udaljene 15-ak kilometara.

- Mi u Boračkoj organizaciji opredijeljeni smo da Petru pomognemo i obezbijedimo mu krov nad glavom. Obratili smo se BORS-u, s jednim širim obrazloženjem i potrebnom dokumnetacijom gdje tražimo da BORS putem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite i naše lokalne zajednice, nađe dio sredstava. I pored toga, da uključimo i preduzeća i ustanove koje žele da učestvuju u akciji. Takođe, želimo da uključimo sve ljude dobre volje. Otvorićemo jedan poseban račun za pomoć pri stambenom zbrinjavanju našeg najmlađeg borca Petra Avdulaja - kaže Dragoljub Ćibić, predsjednik BO Kozarska Dubica.

A Petar, uprkos teškoj životnoj priči, ostaje dosljedan svojim životnim idealima. Ne želi da odustane. Ukoliko bi vrijeme moglo da se vrati u onaj period kada je kao dječak morao da donese jednu od najtežih odluka u životu, Petar, kaže - ne bi odstupio niti jedan milimetar. Ponovo bi uradio isto!

- Ovo što sam uradio za svoju državu i narod - uradio bih opet! Bih, jer su svi moji bili borci! Nisam prkosan, ali osjećam se zaštitnički. Uvijek bih zaštitio svoj narod - priča Petar, nesalomljivog duha i hrabrog srca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.