Otac Metodije, iguman manastira Gomionica: Obnavljajući hramove - obnavljamo sebe

“Kroz obnovu naših svetinja obnavlja se i sav naš narod”, ističe otac Metodije.

Tokom posljednje obnove od 1993. do 1998. godine, kaže on, vidjelo se mnogo tragova paljevine i uništavanja iz turskog vremena, pa je mnogo toga sanirano i vraćen prvobitni izgled.

Veliko povjerenje naroda u svetinje

Otac Metodije smatra da su hramovi narodu i dalje garant onog dobrog, velikog, svetog i uzvišenog, te mjesta gdje čovjek treba da traži i može pronaći duševni mir.

“Vidimo to i po obraćanju našeg naroda, koliko je njegovo povjerenje u svetinje i u svoje sveštenike sa kojima želi da podijeli i svoje najveće tajne i muke”, navodi otac Metodije.

On dodaje da je Gomionica jedan od rijetkih manastira u kojima od nastanka nije prošlo više od osam godina, a da nekoga nije bilo u njemu, te da je to veliki blagoslov.

“Iako narod možda nije dovoljno crkven da bi svake nedjelje posjećivao crkve i hramove, ipak manastir za sve njihove potrebe, duhovne i ostale, jeste veliki autoritet”, kaže otac Metodije.

Posvetiti se bližnjima

On poručuje svim ljudima da, ako žele da imaju pravi odnos sa Bogom, treba da se posvete više bližnjima, a na taj način i samima sebi.

“Današnji čovjek 21. vijeka je raslabljen, slab i zasigurno mnogo više bolesniji, jer ga mnogo toga više okružuje i mnogo toga mu je dostupnije nego ranije. Sve to ga odvlači od Crkve, od Boga. Da bi to popravio, čovjek mora mnogo više da razmišlja, da radi na sebi, da shvati otkuda on tu, baš u ovom svijetu i baš u 21. vijeku”, upozorava otac Metodije.

On napominje da je Gospod čovjeku svašta dao, da mu bude od pomoći, ali da mora da shvati da ne treba da robuje ničemu, nego da bude svjestan da je on kruna Božijeg stvaranja.

Otac Metodije kaže da ga raduje svaki čovjek koji uđe po bilo kojem pitanju u hram. “Takav čovjek ima perspektivu da nastavi dalje da radi i da se trudi i sigurno će doći do istine. Važno je samo da sa njim može da se razgovara. Jer, sa očajnim čovjekom ne možete ništa da progovorite, niti da doprete do njega ni na koji način”, navodi otac Metodije.

Svaki čovjek, naglašava on, treba da prepozna sebe, da zna šta hoće, šta traži, i Bog će mu to dati. “Stara izreka kaže strpljen-spasen, a tako je protumačeno i sveto jevanđelje, koje nam kaže žBog se gordima protivi, a smirenima daje blagodatž i zaista je tako”, navodi otac Metodije.

Sa druge strane, kaže, žalosti ga kada se ne može doprijeti do mladog čovjeka, kada ne zna šta hoće, te kada vidi da iz ovih krajeva odlaze mladi i oni koji moraju, ali i oni koji nemaju potrebu za tim.

Muzejska postavka u manastiru Gomionica, tamošnju školu pohađao Petar Kočić

U manastiru Gomionica ove godine otvorena je i muzejska postavka. Muzej je smješten u objektu u kojem je prije Drugog svjetskog rata bila manastirska škola koju je pohađao i ovdašnji pisac Petar Kočić, a koja je srušena 1941. godine, kada su ove prostore bombardovali njemački avioni.

“Nakon završetka rata, stalno je postojala potreba za obnovom ove zgrade, ali i za otvaranjem Muzeja, a tek 27. juna 2010. godine osveštani su novi temelji na istom mjestu gdje je stara zgrada razrušena”, kaže otac Metodije.

Prema njegovim riječima, nova zgrada ima isti raspored kao i stara, te je Muzej smješten na mjestu gornje učionice. Sadrži oko devet rukopisnih knjiga od 14. do 17. vijeka, zatim oko 50 štampanih knjiga, naročito ruskih izdanja iz 17, 18. i 19. vijeka, kao i nekoliko krstova, filigranskih radova, te petohljebnica, kao i gotovo sve ikone koje su bile na manastirskom ikonostasu od 15. do 19. vijeka.

“Početkom Drugog svjetskog rata svi monasi su stradali u manastiru, tako da je komšija, koji je bio prost, čestit srpski seljak, sada već pokojni Dušan Kozomora sa porodicom shvatio da se tu nalaze vrijednosti koje treba sačuvati. Pokupio ih je u nekoliko džakova i tokom rata sakrivao i čuvao od raznoraznih vojski koje su prolazile ovim prostorima, te nakon rata predao upravi manastira”, navodi otac Metodije.

Tako je, dodaje on, zahvaljujući i požrtvovanju, ali i svijesti tog čovjeka sačuvana riznica ovog manastira.

“Mnoge stvari su ostale u crkvi manastira, koji kroz istoriju na sreću nije spaljivan, ali jeste pljačkan i odnošeno je što se stiglo odnijeti. Postoji spisak stvari iz 1901. godine od kojih su mnoge nestale poslije Drugog svjetskog rata, što znači da su završile van našeg doma”, rekao je Metodije.

Sve te vrijednosti koje su sačuvane, kaže on, danas su izložene u Muzeju i svako ko želi može doći da ih pogleda.

“Trudimo se da ove eksponate čuvamo i održavamo, ali nam problem predstavlja što nas je sve manje, jer u manastiru žive, rade i trude se monahinje koje su već u godinama, te moramo ponekad nekog da dovedemo da nam pomogne”, ističe otac Metodije.

Da bi sve to, kaže on, bilo onako kako treba da bude, čisto, uredno i čuvano, potrebna su sredstva, ali i za dodatnu potrošnju struje, jer je za eksponate bitno da temperatura vazduha u prostoriji uvijek bude jednaka.

“Odlučili smo se da ne naplaćujemo ulaz, ali smo postavili kutiju u koju svako ko nađe za shodno i potrebno može da ostavi prilog za održavanje Muzeja i mi to vrlo rado prihvatamo”, navodi otac Metodije i ističe da bi bilo dobro i kada bi se malo više uvezali sa turističkim organizacijama koje bi onda mogle da upute posjetioce ovom zdanju.

On dodaje da bi to trebalo da budu najavljene posjete jer mu je želja da ugosti posjetioce da se osjete dobrodošli i kao kod svoje kuće.

Istorijat manastira - neprestano nadmetanje rušitelja i graditelja

Otac Metodije kaže da nema pravih tragova kada je i kako nastao manastir Gomionica, te da je prvi pisani pomen o ovom hramu iz 1540. godine, gdje se manastir pominje pod današnjim imenom Gomionica i pod drugim Zalužje.

On navodi da se u turskom popisu iz 1560. godine pominje iguman Andrej, koji je 24 godine starješina manastira Gomionice, zbog čega se i smatra da je manastir osnovan prije 1536. godine.

“Kroz istoriju do 1941. godine to je bio muški manastir i na osnovu više pomjenika postoje podaci da je u 16. vijeku bilo više od 20 sveštenomonaha. Toliko monaha u manastiru govori da su monasi držali veliku parohiju, koja je obuhvatala vjerovatno čitavu današnju Manjaču, te Zmijanje”, ističe otac Metodije.

Kada je riječ o životu i radu u ovom manastiru, on kaže da je poznato da je krajem 16. i početkom 17, pa sve do 19. vijeka tu bila velika prepisivačka radionica u kojoj su monasi prepisivali knjige.

Najstarija knjiga prepisana u Gomionici, prema njegovim riječima, jeste Jerusalimski Tipik iz 1599. godine, koja se sa drugim knjigama i dragocjenostima sada nalazi u rumunskom Aradu, gdje su dospjele sa monasima 1690. godine, za vrijeme Prve velike seobe Srba.

“Čak jedan gomionički krst okovan u Somboru, a nastao trudom jeromonaha Atanasija gomioničkog, danas se nalazi u Londonu i upotpunjuje muzejsku zbirku”, ističe otac Metodije.

On dodaje da to sve ukazuje da se na tom prostoru vodilo neprestano nadmetanje rušitelja i graditelja, ali da je na svu sreću pobijedilo graditeljstvo.

“U našem hramu najstarije su freske iz 1580. godine, sačuvane u kupoli manastirskog hrama, zatim živopisi iz 1868. i 1870. godine nastali kao posljedica opljačkane, oskrnavljene i spaljene crkve i svjedoče o teškim i smutnim vremenima”, navodi otac Metodije.

Kako Turci odnesu bakar sa hrama, iste noći ga neko pokrije

Do Drugog svjetskog rata zabilježeno je još nekoliko seoba, u kojima su monasi morali da napuste Gomionicu, ali otac Metodije kaže da je uvijek neko ostajao i gledao da, kada Turci odnesu olovo ili bakar sa hrama, već iste noći pokrije hram, pa i običnom paprati, samo da ne prokišnjava i ne propada.

“To pregalaštvo je bitno jer je mnogo toga ostalo sačuvano i do naših dana. Neko je ovdje uvijek bio, sve do 1941. godine, kada početak rata guta čitavo bratstvo i njih pet monaha sa igumanom Serafimom Štrkićem mučenički je tada stradalo”, priča otac Metodije.

Tako, poslije više od 400 godina, kaže on, Gomionica prestaje da biva muški manastir.

“Prvi put u istoriji, 1948. godine, u praznu i opustošenu Gomionicu dolaze tri monahinje, pravoslavne Ukrajinke, kojima je na početku bilo veoma teško, jer narod nije navikao na monahinje, ali su ih ljudi ubrzo prihvatili budući da su bile vrijedne i radne”, kaže otac Metodije.

S vremenom se broj sestara povećava, od 1955. godine u manastir dolaze djevojke iz ovih krajeva, te su se do 1963. godine sabrale 23 sestre, a prva monašenja bila su 1959. godine, te je za dvije večeri vladika Vasilije zamonašio 11 sestara.

Gomionica je, kaže otac Metodije, u to vrijeme procvjetala, te od 1960. godine postaje rasadnik monaštva, odakle sestre odlaze u manastire u različite krajeve.

“I danas je manastir ženski, ali je sestara mnogo manje - sedam monahinja i dvije iskušenice. Mnogo je već starih sestara, ali je najbitnije da je manastir živ, te da svaki dan bogoslužimo”, naglašava otac Metodije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.