Meksikanac ispod Cicelja ne odustaje od pjesme i alata

Ovaj 85-godišnjak i danas rado odlazi u svoju automehaničarsku radnju zahvaljujući kojoj je prehranjivao porodicu, a penzionerske dane upotpunjuje muzikom kojom liječi svoju i duše prijatelja i poznanika.

Za posao automehaničar - vozač osposobljavao se, prisjeća se Đoko, u Državnoj automehaničarskoj školi u Sarajevu od 1951. do 1954. godine. I umjesto da kao kvalifikovani radnik odmah počne raditi u nekom preduzeću, obukao je vojnu uniformu u Šapcu. Poslije odslužene dvije godine, u kojima se istakao kao majstor automehaničar, još toliko je ostao na radu kao građansko lice u istoj vojnoj jedinici.

Kao dobar omladinac Đoko se u dva navrata našao među brigadistima koji su gradili nekadašnju državu, a posebno su mu u sjećanju ostale radne akcije na izgradnji pruge širokog kolosijeka Šamac - Sarajevo.

Zapale su ga dvije smjene i sa obje se, prisjeća se, vratio okićen značkom “Udarnik”, ali i žuljevitim rukama, te kao visokokvalifikovani majstor u voženju tački sa drvenim točkom, koje su bile osnovno sredstvo za prevoz materijala potrebnog za izgradnju pruge. Poznato je, priča čika Đoko, da su omladinske radne akcije bila svojevrsna škola mladih.

- Mnogi učesnici vraćali su se sa predznanjem zidara, armirača, kesonca i drugih, uglavnom radničkih zanimanja. Ja, pošto sam već imao kvalifikaciju automehaničara i vozača, išao sam drugim putem. Bavio sam se onim što sam počeo u Šapcu - muzikom i pjesmom. Svaki slobodni trenutak koristio sam da zapjevam. Prvo sebi za dušu, a onda drugovima, prijateljima i drugim brigadistima. To mi je donijelo veliku popularnost. Svi su me željeli u društvo - priča Đoko.

U početku, dodaje, pjevao je domaće, narodne pjesme, a vremenom “prešao” i na meksikanske.

- I sam sam bio iznenađen kako sam ih dobro “skidao” i pjevao, a posebno kako su to primali oni koji su bili moja publika i podrška. Meksikanske pjesme donijele su mi neslućenu popularnost. Šlagere “Jedan dan života”, “Halisko” i druge pjevao sam i kao dugogodišnji član čajničkog KUD-a “Izvor”, u kome sam godinama bio nezamjenljiv solista i svi su me zvali Meksikanac ispod Cicelja - veli Đoko.

Na tu “foru”, priča u šali, osvojio je i svoju životnu saputnicu Dragicu, kćerku poznatog čajničkog mesara Ace Zečevića, koji je bio ozbiljna konkurencija, ali i dobar prijatelj i kolega po esnafu, njegovom ocu Joksimu - Joci, takođe mesaru. Nije Đoko samo pjevao. On je i radio punih 40 godina. Sa zvanjem automehaničara i šofera vratio se u svoje Čajniče, u kome je odrastao sa bratom Mikom i šest sestara, i više od 15 godina radio u bivšem Trgovinskom preduzeću “Sloga”.

Željan slobode u radu i da bude svoj gazda, napustio je državno preduzeće i nakon kupovine teretnog kamiona “fap 13” 1977. otisnuo se u privatluk do penzije 1996. Kako reče, mnoge u Čajniču je provozao, a onima koji su nešto gradili, pogotovo kuće, uvijek je bio na usluzi naplaćujući za “koliko ti nije mnogo”.

- Vozio sam svega i svašta. Nekad za dobre, a više za male pare. Bilo je i mobe za dobre ljude - prisjeća se Đoko.

Od malih nogu bio je uzoran. Nikad nije pušio cigarete. Rijetko je rakijao. U tome vidi i svoju dugovječnost i još dobro zdravlje.

Zadovoljan je i životnim učinkom. Uz kuću i ostalo što ima kao dobar domaćin, sa suprugom Dragicom izrodio je dva sina i dvije kćerke. Završili su fakultete i otišli svojim putevima. Jedan sin živi u Banjaluci, drugi u Novom Sadu, a kćerke u Beogradu. Kad mogu, dođu kući da vide majku i oca i napiju se dobro poznate čajničke vode.

- Ja se i dalje, iako u penziji, ne rastavljam od volana i moje automehaničarske radnje, koju sam godinama opremao najboljim i najnovijim alatima i opremom, nadajući se da će vremenom možda trebati nekom od mojih sinova. Od toga, davno sam shvatio, nema ništa. Otišli su drugim putevima. I bolje - reče na kraju čika Đoko, koji se ne rastavlja ni od svog meksikanskog šešira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.