Manastir Dragović - svjetionik pravoslavlja u Dalmaciji

On i danas odolijeva buri sa Dinare i svjedoči o postojanju Srba u dalmatinskoj zagori. Na ulasku u manastirsko dvorište, ozarena lica i čvrstog stiska ruke dočekuje vjernike jeromonah Jovan. Bura povija čemprese u dvorištu, kao da pokazuje da je Srbin u Dalmaciji kao soko u letu - svoj na svome. "Manastir Dragović datira iz 14. vijeka, tačnije iz 1395. godine.

Po predanju manastir je nastao kao zbijeg poslije Kosovske bitke na izvoru rijeke Dragovića. Kasnije, u 18. vijeku, manastir se premjestio uz rijeku Cetinu, čiji je zvonik bio visok čak 28 metara", besjedi jeromonah Jovan o istoriji Manastira Dragovića, svjetionika srpstva u Svetoj dalmatinskoj zemlji. Prema njegovim riječima, u to vrijeme bratstvo manastira bilo je brojno - imalo je 15 monaha.

"Nažalost, rijeka Cetina je granica između Osmanlijskog carstva i Mletaka, Austro-ugara i drugih, zbog čega je Svetinja stalno bila na meti pljačkanja i stradanja. Kako istoričari kažu, Dragović je najhudije sreće od svih dalmatinskih svetinja, jer je bio granica između istoka i zapada", kazuje kaluđer Jovan. Manastir je opet doživio tešku sudbinu - potopljen je u hidroakumulacionom jezeru Peruča pedesetih godina prošlog vijeka.

"Iako je stari manastir Dragović ostao pod jezerom Peruča, u današnjem manastiru ljubav se umnožila i ko god da dođe kaže da osjeća poseban mir. I zaista, svake godine kada se vodostaj jezera smanji izrone ostaci potopljenog manastira. Sve to simbolizuje stradanje ali i vaskršnju radost koja je neizmjerna i nama koji boravimo u ovoj voljenoj dalmatinskoj zemlji jedna velika utjeha", priča jeromonah Jovan sa beskrajnom nadom u glasu za bolje sutra.

Manastir Dragović svjedoči o postojanju srpskog življa u Dalmaciji vijekovima unazad - "oluje" su Dalmatince rasule po svijetu, ali ih uprkos svemu ponovo vraćaju u rodnu grudu. "Naš narod je zidao velelepne crkve uprkos svim nedaćama, zamislite koliko je samo trebalo ljubavi i truda u ovoj našoj kršnoj Dalmaciji da se sazida bogomolja", objašnjava kaluđer Jovan. Dalmatinci, kako ih obično zovu gorštaci, za sebe kažu da su gordi u smislu opstanka u zemlji gdje su kamen i sunce prava borba za opstanak. Iako vijekovima izloženi stradanjima, ostali su i vraćaju se iz ljubavi prema zavičaju.

"Biti Srbin u Dalmaciji je mnogo lijepo. Vratili smo se da pokažemo da smo tu i da ostajemo", priča monah Jovan o životu u Dalmaciji. On u manastiru Dragoviću živi od 2004. godine. Jovan poručuje da se uvijek treba vratiti tamo gdje si rođen. "Rođen sam u Dalmaciji i tu dijelom pripadam - ovdje su živjeli moji preci. Kao onaj mali kamenčić iz ovog krša mogu sebe ovdje ugraditi da me vidi ona baka ili djed..", priča monaha Jovan.

On napominje da je ljubav prema Dalmaciji "iznad svih ljudskih udobnosti i da je to poruka svima onima koji žele da se vrate u zemlju oca, djeda i korijena". Pravoslavne svetinje u Dalmaciji stub su vjere i identiteta mučeničkog i stradalnog naroda, ali gordog i junačkog, koji odolijeva brojnim "olujama" i burama - naroda koji je ostavio iza sebe dubok trag u istoriji čovječanstva. I dok život u savremenom svijetu brzo teče, u Dalmaciji kao da je stao, ali ljubav prema kamenu, Suncu i buri vratila je najhrabrije. Tuga i žal za prošlim vremenima isprepleteni su čežnjom za povratkom , ali pišu nove stranice istorije sa porukom "da će Vaskrsnuti pravoslavna Dalmacija".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.