Mališani porodici Demonjić iz Stanara sanjaju topli dom i pečenicu
Stanari - Za razliku od većine njihovih vršnjaka Dejan, Nataša i Violeta Demonjić iz Dragalovaca kod Stanara ove godine, baš kao ni prethodnih, neće dobiti novogodišnji dar i doživjeti čaroliju zimskih praznika.
Oni maštaju o toplom domu i božićnoj pečenici na trpezi koju imaju komšijska djeca, ali su svjesni da njihovi nezaposleni roditelji Novica i Slobodanka ne mogu to da im obezbijede. Za oca i majku kažu da su pravi šampioni jer iz ničega stvaraju novac za kupovinu brašna, ulja, soli.
Ipak, čokolada, bombone, slatki darovi ispod jelke su samo slatki snovi koji nastaju u maloj, dotrajaloj kući.
Dejan i Nataša pohađaju šesti razred osnovne škole, dok petogodišnja Violeta treba dogodine da postane školarac. Slobodanka kaže da joj je najteže što im ne može dati ni marku za sendvič, jer onda neće imati od čega da kupi brašno. Priča da je njen suprug pokušao da nađe posao, ali sve je bilo bezuspješno. Kome god da se obraćao za posao, odbili su ga tvrdeći da je star.
- Ovo je siromašan kraj, nema kome otići ni na nadnicu, a i kad ode, plate mu pet do deset KM. Neko ne da ni toliko. Dešavalo se da cijeli dan kupi sijeno, a kad krene kući, daju mu komad slanine umjesto para - kaže Slobodanka koja u proljeće i ljeto bere šumske jagode i gljive pa ih prodaje.
Kaže da tako izbije bar neki dinar za osnovne životne namirnice. Drži jednu kozu kako bi djeca imala mlijeka.
- Da imamo kravu, imali bismo i sira i kajmaka, ali od čega da je kupim. Imamo šest koka i sijem baštu. Svinje ne mogu držati jer nemamo hrane ni za nas, a kamoli za njih - priča Demonjićeva i dodaje da se ponekad dešava i da gladuju.
Dječiji dodatak ne primaju, a jednokratna socijalna pomoć od 50 maraka godišnje im je jedini siguran prihod. Ni kuća u kojoj stanuju nije njihova, ali, na sreću, ne plaćaju kiriju.
- Gazde su nam dozvolile da živimo ovdje dok ne prodaju kuću. Iako je kuća neuslovna, bolje da smo i u njoj nego na ulici. Spavamo svi u jednoj sobi, puno je vlage, a nemamo ni toplu vodu. Ipak, imamo krov nad glavom - priča Demonjićeva.
Kroz suze dodaje da, i pored toliko teškog života, ne želi da se žali jer joj onda svi djecu nazivaju bijedom.
- Osjetili smo koliko pojedini ljudi mogu da budu okrutni. Kad čuju da smo siromašni, onda su još gori prema nama - priča Slobodanka dodajući da je, na sreću, ipak mnogo više dobrih ljudi. Da nije humanista koji im poklanjaju odjeću i knjige, ne zna kako bi djeca išla u školu.
- Otkako su krenuli u školu knjige, pribor i garderobu dobijamo na poklon. Posredstvom direktora i učiteljica nabavimo knjige, a narod nam donese obuću i odjeću. Dok su išli ovdje u seosku školu, imali su divnu učiteljicu koja je svaki dan svoju užinu dijelila sa djecom - govori Demonjićeva.
Ovoj porodici su nedavno humanitarke iz Doboja donijele odjeću i hranu, te donirale novac za kupovinu veš-mašine.
- Ove divne žene su unijele radost u našu kuću i posebno obradovale djecu. Hvala im na tome, i ne samo njima nego svima koji nam pomažu - poručila je Demonjićeva.
Broj telefona
Svi koji žele da pomognu Demonjićima mogu da pozovu Slobodankin broj telefona 065/545-710.
Osim novca, porodici bi dobrodošao i šporet jer zimu dočekuju sa starim šporetom koji propušta dim na sve strane.
- Pečenje hljeba u ovoj dotrajaloj rerni je prava lutrija. Ako rasplamsam vatru, onda kuća bude puna dima, a sa previše blagom vatrom ne mogu da ispečem hljeb - kaže Slobodanka.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
