Koviljka i Mitra Stevanović posljednje krnjinske tkalje: Za natrom i u devetoj deceniji

Damir Kljajić
Foto: Damir Kljajić

STANARI - Izrada platna na natri za rubine, pregače, zubune, peškire i torbe nekada je bila svakodnevica u krnjinskim selima. Danas staru vještinu tkanja od zaborava, kao posljednje krnjinske tkalje, neumorno čuvaju Koviljka Stevanović (87) iz Donje Ostružnje u opštini Stanari i njena jetrva Mitra Stevanović (80).

Iako im sa godinama ponestaje snage za izradu rukotvorina, nema dana da bar nešto ne izrade. Tokom toplih dana često uz pomoć komšinice Rose Ristić (73) prvo pripreme natru za tkanje, a potom izrađuju bez i ponjave. Uglavnom sve što izrade podijele najbližima - familiji i prijateljima.

Koviljki je tajne ovog zanata prenijela majka Stevanija Ristić, jedna od najboljih tkalja u ovom kraju u periodu oko Drugog svjetskog rata.

- Pred sami rat moj otac je umro, pa je majka, da bi prehranila porodicu, vrijedno izrađivala sve vrste rukotvorina, ali najviše platna - običan bez, bez “na dva vratila”, bez u tri i četiri niti te pregače i široke tkanice. Za izrađene proizvode dobijala je hranu, uglavnom pšenicu, te je tako uspijevala da prehrani porodicu - sjeća se Koviljka. Kao djevojčica prvo je gledala kako majka izrađuje rukotvorine, a često je krišom sjedala za njenu natru i nastavljala da radi tamo gdje je majka stala.

- U početku sam pravila greške, pa me je majka korila, ali vremenom sam savladala tehniku tkanja, a naučila sam i da pletem - priča Koviljka.

Udala se 1951. godine, kada je imala samo 16 godina, a izradu ručnih radova nastavila je da uči i od svekrve Petre Stevanović, koja je takođe bila izvrsna tkalja. U novom domaćinstvu prvo je sa komšinicom tkala ponjave, a vremenom je savladala izrade svih vrsta platna.

- Prvo sam naučila tkati u četiri niti i to pregače i platna za zubune i gunjeve, a vremenom sam usavršila i tehnike izrade složenih platna za nošnju, u tri niti ili “na koturiće”. Tkala sam bez i u dvije niti, a u toj tehnici izrađivala sam i torbe. Naučila sam i izradu veza i heklanje, koji se koriste za ukrašavanje nošnje. Jedino nisam savladala tehniku izrade tkanica, jer se od sredine 20. vijeka sve manje koriste - kaže Koviljka.

Rukotvorine nikada nije prodavala, uglavnom ih je izrađivala za potrebe svog domaćinstva ili porodice i prijatelja. Danas tka uglavnom platna od kojih izrađuje peškire i krpe te ponjave, a od pletenih proizvoda najviše izrađuje priglavke.

- Da bih mogla da tkam, potrebno je prvo snovati i uvesti niti u natru, a u tom dijelu posla mi pomažu komšinica Rosa i Mitra. Rosu sam naučila da tka, tako da je savladala sve tehnike izrade platna - istakla je Koviljka.

Rosa zahvaljujući Koviljki danas zna da otka gotovo svako platno.

I Mitra ističe da voli da izrađuje rukotvorine, a najviše da plete, te pomaže Koviljki oko pripreme natre za tkanje, a pomalo sa njom i tka.

- U nedostatku sirovine za tkanje, danas uglavnom izrađujemo prostija platna od kojih pravimo peškire, krpe i ponjave, a ranije smo tkale i platna za nošnju - ističe Mitra.

Kao djevojčica, od majke Petre Stevanović naučila je da plete. Izrađivala je prvo priglavke, a potom čarape, a naučila je i da ukrašava priglavke i čarape šarama zvanim grančice.

- Uz majku sam počela i da tkam. Kao djevojčica, tkala sam sporo, jer nisam imala dovoljno snage za taj posao, pa je majka uglavnom završavala tkanje. Kasnije sam tkala sama, a majka je radila druge poslove - spremanje hrane i odlazak “u zajam”, odnosno da kopa - prisjeća se Mitra.

Mitrina majka Petra izrađivala je tkanice “na koturiće”, dok su ostale žene to uglavnom radile na natri. Izradu tih tkanica naučila je i Mitra.

- Od majke sam sačuvala koturiće, pa sam prije desetak godina jedno kraće vrijeme izrađivala tkanice. Izrađivala sam ih ne od vune, kako je ranije rađeno, već od kupovne vunice, uglavnom u više boja i sa prostim šarama, te u obliku srpske trobojke - naglašava Mitra.

Ove vrijedne čuvarke tradicije kažu da, nažalost, danas malo ko želi da nauči ovu vještinu, zbog čega ovom zanatu prijeti izumiranje.

Rad uz lampu

Mitra Stevanović se prisjeća da je, zbog potrebe veće količine tkanog platna za domaćinstvo, majka sestru i nju često budila ujutro u tri sata da predu.

- Radile smo uz svjetlost lampe, a nekada i toga nije bilo, pa smo prele uz svjetiljku napravljenu od izbušenog krompira u koji je stavljena mast sa fitiljem, koji se zapali. Do jutra smo majci znale ispresti potrebnu količinu prediva da bi ona mogla dalje vršiti pripreme za tkanje - naglašava Mitra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Galerija
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana