Kod Mladena Milisavić iz Kneževa ljubav prema lovu ne poznaje prepreke
Kneževo - Odvajkada je poznato da ljubav prema lovu ne poznaje nikakve granice i prepreke, a oni koji je posjeduju učinili bi sve da samo jedan dan ili nekoliko sati osjete draž i uzbuđenje koje ovaj jedinstveni čin nudi.
Ipak, malo je onih poput junaka ove priče Mladena Milisavića, momka iz Kneževa koji već tri godine živi i radi u Lihtenštajnu. Bez obzira na to što je hiljadu kilometara daleko od rodne grude i svojih drugara iz matičnog Udruženja “Čemernica”, svakodnevno je u kontaktu sa njima, a može se reći da je i redovniji u lovištu nego polovina onih koji žive u Kneževu. Naime, Milisavić je u posljednjih godinu i po čak petnaestak puta prevalio po 2.000 kilometara u oba pravca kako bi bar jedan dan uživao u onom što najviše voli. Iako ga znatiželjni ljudi pitaju otkud mu volja i energija, odgovori im samo jednom riječju sa početka ovog teksta - ljubav.
- Zaista nikada nisam postavljao pitanje zašto mi sve to treba. Naprotiv. Vjerujte da brojim dane i sate kada će doći taj petak koji unaprijed odredim za putovanje i dolazak kući. Lani sam namjenski zbog lova došao devet puta, ove sam na dobrom putu da taj rekord i oborim. Ponekad dođem sa Dragoljubom Savanovićem iz Kostajnice, koji živi u Švajcarskoj, jer nam je mnogo lakše zbog puta i vožnje. Ipak, najčešće dođem sam. Dešava se da krenem u petak po završetku posla, a kući stignem poslije otprilike 12 časova vožnje. Kako je to subota jutro, oko četiri-pet sati, pozdravim se sa svojima, obučem uniformu, uzmem pušku i idem u šumu. U Kneževu imam drugove sa kojima sam odrastao. Dok sam radio u Banjaluci sprijateljio sam se sa momcima iz Petrovca, pa nerijetko napravim još 150 kilometara da izađem sa njima u lov jer, osim članske karte “Čemernice”, posjedujem i onu iz LU “Srndać 32” iz Bosanskog Petrovca - priča Milisavić.
Svjestan je da zbog ovog hobija porodica ponekad ispašta, ali priznaje da ima veliku podršku supruge. Obično se kroz ovakve priče otkrije da se ljubav prema lovu prenosila s koljena na koljeno te da u kući ima više generacija strastvenih lovaca. Ipak, to nije slučaj kod Milisavića.
- Zanimljivo je da mi niko iz familije, ni sa očeve ni sa majčine strane, nije lovac. Međutim, s obzirom da smo u Kneževu bogati šumom i da imamo prelijepu prirodu, dobar dio djetinjstva proveo sam pod četinarima, a kada sam odrastao, malo-pomalo sam krenuo ozbiljnije, počeo da posmatram životinje i tako je sve krenulo - prisjeća se Milisavić.
U karijeri, priznaje, kaže da nije imao previše uspjeha kada su u pitanju trofeji i medalje. Priča da obožava lov na divlje svinje i srndaće.
- Izašao sam u lov prvi put, do tada sam posmatrao divljač, ali ne kroz nišan. Imao sam veliku tremu. Onaj ko ne ide u lov ne može to da razumije. Pucao sam i mislio da sam promašio, kolege su me ubjeđivale da sam pogodio metu, ali nisam vjerovao. Kada sam došao na mjesto, srndaća nije bilo i mislio sam da sam promašio, ali našli smo ga nekih pedesetak metara dalje. To je događaj koji mi se urezao u pamćenje, najdraži odstrel, a tako će sigurno ostati zauvijek - rekao je Milisavić.
Iako je već neko vrijeme u inostranstvu, još nije pronašao grupu ljudi sa kojima bi i tamo išao u lov. Kaže da je to prilično teško jer da bi vas neko primio u grupu prvo morate da se sprijateljite s njim. Ni tamošnji propisi nisu mu saveznik jer bi sve morao da polaže ispočetka, ali ima plan da to učini u narednom periodu.
- Bez obzira na to što tamo ne lovim, često vikendom izlazim u šumu onako čisto da prošetam i, što se kaže, da me želja mine, a čest sam posjetilac i sajmova lova - rekao je Milisavić. Osim što će nastojati da postane lovac i u Lihtenštajnu, što, kaže, neće uticati na njegove dolaske u Srpsku, velika želja mu je da ode u lov u Afriku.
- Za sada samo gledam emisije i čitam o tome, a i neke moje kolege su bile. Imam želju da odstrijelim impalu ili kudua - zaključio je Milisavić.
Vuk velika želja
Milisavić je učestvovao nekoliko puta u hajkama na vuka u kojima je ipak teško stići do odstrela u atmosferi kakva obično vlada, gdje su na jednom mjestu stotine lovaca.
- Hajke se organizuju više radi zabave nego odstrela, pa disciplina nije na najvišem nivou, što se može i očekivati kada učestvuje toliko lovaca. Za vuka je potreban strahovit mir, bez nepotrebnih pokreta, paljenja cigareta na čeki ili bilo kakvih glasova. Poznajem dosta lovaca koji su proveli noći na čekama, nažalost, bezuspješno, ali se nadam da ću ja jednog dana biti bolje sreće - rekao je Milisavić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
