Crkve brvnare - svjedoci borbe srpskog naroda da očuva vjeru

Muzejski savjetnik Vladimir Đukanović rekao je Srni da ovi nepokretni spomenici kulture pripadaju narodnom stvaralaštvu uglavnom bezimenih, samoukih graditelja i umjetnika, te predstavljaju simbol vječne borbe za opstanak, ali i podsjetnik da se uvijek treba boriti.

"Malih dimenzija, građene od drveta i sa samo jednim malim otvorom kroz koji vjernici mogu ući, ukoliko se sagnu, ličile su na obične kuće, kako ne bi privlačile pažnju Turaka, koji su bili neumoljivi, te na sve načine pokušavali da srpski narod spriječe da upražnjavaju vjeru i služe vjerske obrede", rekao je Srni Đukanović.

Čudo je, naveo je on, šta sve može domaća pamet da improvizuje i napravi u situaciji kada se nema kud.

"Narod se dovijao na različite načine, ispoljavajući svu svoju bistrinu i domišljatost, kako bi crkva brvnara bila što većih dimenzija, a da ih Turci ne bi skrnavili ulazeći u njih na konjima, ulazna vrata su bila mala, manja od prosječne visine čovjeka", priča Đukanović.

LEGENDE I PREDANjA

Crkve brvnare, kao vjekovni svjedoci istrajnosti srpskog naroda da sačuvaju vjerska obilježja, sa sobom nose legende o njihovom nastanku i očuvanju.

"Podaci govore da je crkva brvnara u Kolima, posvećena Vaznesenju Hristovom, građena 1759. godine i sa njom se u vezu dovodi nekoliko legendi. Jedna od tih je da se prvobitno nalazila u Malboču, odnosno šumi iznad mjesta na kojem se danas nalazi, te, da bi bila spašena od uništavanja i skrnavljenja Turaka, seljaci su se dosjetili da je premjeste na drugo mjesto, a Turke uvjere kako je sama 'preletjela' na drugu lokaciju", rekao je Đukanović.

S obzirom na to da su Turci bili sujevjerni, dodao je on, prihvatili su to objašnjenje, te, osim što su dozvolili da ona ostane na tom mjestu, čak su se i pribojavali da joj se približe.

"Sve crkve sa kojima se dovodi u vezu legenda da je sama prešla ili 'doletjela' na određeno mjesto, bile su najmanjih dimenzija, što ukazuje na činjenicu da su one zaista mogle da budu razmontirane i prenesena za samo jednu noć, a Turcima bi bilo ponuđeno 'bajkovito' objašnjenje o prelijetanju", pojasnio je Đukanović.

Zanimljiva je i priča o crkvi brvnari u Krupi na Vrbasu, koja kaže da su sva brvna za nju istesali muškarci, sem jednog koje je istesala djevojka. Kada je došlo do propadanja građe, sva brvna su ispucala, a samo je njeno ostalo čitavo.

Jedna od legendi kaže i da su Turci dali odobrenje da se crkva izgradi na jezeru, te su ljudi, u silnoj želji da imaju crkvu, donosili kamenje i drugu građu, kako bi zatrpali jezero.

"Zatim, postoji i legenda da je uslov Turaka, kako bi odobrili gradnju crkve, bio taj da mora da bude napravljena na veličini volovske kože. Ljudi su bili dosjetljivi, te su volovsku kožu isjekli na tanke kaiščiće i umjesto male, dobili bi veliku dimenziju kože, na kojoj bi gradili crkvu", priča Đukanović.

Na teritoriji opštine Kneževo, u selu Makarići, sačuvana je crkva brvnara koja se dovodi u vezu sa legendom o relikvijama koje se čuvaju u toj crkvi.

"U crkvi se čuva štap za koji mještani tvrde da je to štap Jovana Krstitelja i on se iz crkve iznosi samo jednom u toku godine na slavu hrama - Ilindan. Kad god bi štap bio iznesen iz crkve vrijeme bi se promijenilo, ukoliko je kišni dan došlo bi do razvedravanja i obratno", kaže Đukanović.

On je istakao da legende o izgradnji crkava brvnara govore o stvarnom stanju u kojem se u vrijeme turske imperije našao srpski narod i njegovoj privrženosti vjeri, te načinima na koji je uspijevao da dobije odobrenje o izgradnji crkve, pa makar najmanjih dimenzija.

"Sve priče svjedoče o dovitljivosti našeg naroda kako da se snađu u teškim vremenima i o očuvanju pravoslavne vjere u najtežim uslovima, kao i koliko su Turci u to vrijeme svim snagama željeli to da spriječe", naveo je Đukanović.

TURISTIČKI POTENCIJAL

Pored većine crkvica brvnara danas su izgrađene nove, savremene crkve, te se u brvnarama u uglavnom obavlja molitva za slavu hrama, kao krštenja ili vjenčanja mladenaca, ukoliko neko izrazi želju da to obavi u toj crkvi.

"Ovi objekti imaju i turistički potencijal, jer su otvoreni za sve posjetioce koji žele da ih vide i osjete breme istorije koje nose", rekao je Đukanović.

On smatra da je potrebno podići svijest u društvu o kulturnom i istorijskom blagu koje postoji na ovim prostorima.

"To blago smo, možda, ipak malo i zanemarili. Na godišnji odmor idemo u druge zemlje i posjećujemo kulturnu baštinu tih zemlja, a često i ne znamo da u blizini imamo značajne kulturne i istorijske spomenike", rekao je Đukanović.

On je izrazio zadovoljstvo jer je situacija malo bolja u posljednje vrijeme, čemu je doprinijela pandemija virusa korona, pa je građane "natjerala" da obrate pažnju na sopstvene turističke kapacitet.

"Jedino vrednovanjem i poštovanjem sopstvenog kulturnog i istorijskog nasljeđa možemo privući i zainteresovati i strane turiste da posjete Republiku Srpsku i upoznaju se sa znamenitostima koje posjeduje", rekao je Đukanović.

STARI I NOVI TIP CRKAVA BRVNARA

On je naveo da u sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske postoje dva tipa crkava brvnara – stariji i noviji tip, te da je osnovna razlika dimenzije objekta.

"Stariji tip crkava pravljen je u 16. i 17. vijeku, malih su dimenzija i prekrivaju svega 30 metara kvadratnih prostora, u koji su smješteni svi elementi potrebni za vjerski obred, pa čak i zvonik, kako ne bi privlačio pažnju Turaka", rekao je Đukanović.

Za vrijeme turske vladavine, kaže on, bilo je zabranjeno da kuće i crkve imaju prozore, te je karakteristika starih tipova crkava brvnara da imaju samo ulazna vrata, koja su u većini slučajeva niža od ljudskog rasta.

"Osim njega, ove male crkvice su u oltarskom dijelu između dva brvna imale izrezan krst, koji je pored ulaznih vrata, bio jedini otvor kroz koji je mogla da uđe svjetlost", rekao je Đukanović.

Noviji tip crkvi brvnara pokriva veću površinu, prozori su veliki i često zastakljeni, a imaju i dvoja vrata i u najvećem broju slučajeva zvonik.

Đukanović je naveo da su crkve brvnare nastale kao posljedica prilika u čijoj su društvenoj sredini ponikle, od naroda koji je oskudijevao u sredstvima, naročito u vrijeme ropstva pod Turcima.

"Naš narod je na ovaj način pokazao svoju privrženost pravoslavnoj vjeri i njenom očuvanju, te koliko je domišljat i spretan, kako ne bi morao da se odrekne onog što mu je najsvetije – vjere. Crkve brvnare podsjećaju nas i na davna vremena, koja su bila teška za srpski narod i pravoslavnu vjeru", rekao je Đukanović.

On je naveo da se najstarija crkva brvnara nalazi u selu Vrućica kod Teslića, ali je zbog njene velike starosti teško odrediti tačna godina nastanka.

"Postoje podaci da ona potiče iz 16. vijeka. Ova, kao i druge veoma stare crkve brvnare, postoji i danas, ali su one obnovljene, odnosno ponovo napravljene u posljednjih desetak godina, jer su bile srušene. Međutim, njihova starost nije toliko bitna koliko ono što one nama pričaju o istoriji i precima", rekao je Đukanović.

Prema njegovim riječima, sudbina ovih crkava je bila različita kroz istoriju, što se može vidjeti i na zabilježenim fotografijama.

"Za vrijeme komunizma neke crkve brvnare su bile u funkciji, neke nisu, ali većina ih nije bila zaštićena na adekvatan način. Pretežno su bile prekrivene limom, građa je bila propala, a čak su neke bile i srušene", rekao je Đukanović.

U posljednjih 20 godina crkve brvnare su obnovljene, pri čemu se vodilo računa da se sačuva njihov prvobitni izgled.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.