Čajničanka Ivana Mašić-Tupeša kao sedmogodišnjakinja završila u goraždanskom kazamatu:

Naime, Ivana nije imala ni punih sedam godina kada je dospjela u logor. Teški dani za jednu od najmlađih logorašica u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu počeli su 14. februara, na Svetog mučenika Trifuna, ratne 1993. godine. Veliko srpsko selo Ponikve u opštini Čajniče, koje se nalazi na potpuno suprotnoj strani od Goražda, iznenada su napali do zuba naoružani pripadnici “Zelenih beretki” iz Goražda. Koristeći zaobilaznicu preko teritorije Crne Gore, muslimanski ekstremisti su iskoristili priliku i u ranim jutarnjim časovima, dok su mještani spavali, napali nebranjene Ponikve.

Mještani u početku nisu ni slutili šta se dešava, a dok su shvatili da su napadnuti, za mnoge je već bilo kasno. Među njima su bile i Ivanine bake po majci Stoja Dačević i ocu Dušanka Mašić, djed Božo Dačević i stric Željko Mašić, tada četrnaestogodišnjak, koji su izginuli na kućnim pragovima. Ivana je teško ranjena, a onako krvava i uplakana u naramku majke Polke odvedena je u Goražde.

Poslije više od četiri mjeseci teških dana i torture, zajedno sa majkom je razmijenjena. Ali nisu se vratile u Ponikve, gdje im je kuća spaljena, nego kao izbjeglice u Čajniče. Ni tu nije bio kraj mukama, jer joj je majka Polka ubrzo umrla, u 31. godini.

Ivanino rješenje o trajnom invaliditetu, koje je nakon okončanja rata procijenjeno na 80 odsto, ostalo je kao dokaz stradanja koje je proživjela. Iako siroče, Ivani nije smetalo da se kao djevojčica uključi u svakodnevni porodični život. Kao srednjoškolka stekla je diplomu kvalifikovanog trgovca, računajući da će s tim zanimanjem ubrzo dobiti posao kako bi sebi obezbijedila bar nešto sredstava za život i koliko-toliko pomogla porodicu u kojoj niko nije imao stalni posao. Sve se svelo na povremene nadnice, najčešće u oblasti poljoprivrede.

Na posao je čekala dugo, čak 17 godina, a možda bi i dalje bila nezaposlena da slučajno za njenu sudbinu nisu čuli ministri u Vladi Republike Srpske Alen Šeranić i Zora Vidović. Njihovom zaslugom Ivana je početkom ove godine dobila posao u Područnoj jedinici Poreske uprave RS u Čajniču. Radilo se, kaže ona, o ugovoru o djelu, koji je ovih dana ponovo produžen.

- Nemam riječi da iskažem koliko sam srećna i zadovoljna što mi je produžen rad, pa i po osnovu ugovora o djelu na određeno vrijeme. Zahvalna sam svima koji su tome doprinijeli, posebno ministarki Vidović, koja je kao žena shvatila moju situaciju i omogućila mi da radim. Ja ću se truditi, kao što sam i do sada, da radom opravdam ukazano povjerenje, u nadi da ću jednog dana zasvagda steći status stalnog radnika - priča Ivana za “Glas”.

Dodaje da je, na sreću njihove porodice, i suprug ove godine dobio posao vozača u Šumskom gazdinstvu “Vučevica” u Čajniču.

- Stalna primanja garant su sigurnosti našeg domaćinstva, u kojem sa nama živi i moj svekar Gojko, invalid sa amputiranom nogom, dijabetesom i dosta drugih pratećih oboljenja - kazuje Ivana.

Posljednjem produženju ugovora o radu Ivani dijelom je doprinijelo i mišljenje njene šefice Danke Burović, koja je rekla da se divi Ivaninom radnom elanu i optimizmu kojim bodri sebe, ali i utiče na okolinu.

- Divno ju je imati u blizini, bez obzira na to što su joj posljedice ranjavanja sa osjetnom invalidnošću i gubitka majke, još u dječijem dobu, umnogome umanjile radost života. Nadoknadili su joj to suprug Vladimir i njenih troje djece - dvije kćerke i sin - kaže Burovićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.