Bivše komšije Savići iz Sokoca proslavile 65 godina braka

Ovaj veseli par, zagrljeni, razmjenjujući poglede pune ljubavi i topline, sa radošću se prisjeća trenutka kada su stali "na ludi kamen". Osamdesettrogodišnji Rade i dvije godine starija Mitra kažu da su im se životni putevi isprepletali mnogo prije nego što su izgovorili sudbonosno "da".

- Naše kuće bile su udaljene jedna od druge manje od 500 metara, pa smo se viđali gotovo svaki dan. Zajedno smo išli i u osnovnu školu, zajedno počeli raditi u Zemljoradničkoj zadruzi u Sokolovićima. Ja sam bio šef računovodstva, a moja Mitra vrijedni trgovac. Česta viđanja dovela su do simpatija i nije trebalo puno ubjeđivanja da se odlučimo na brak - ispričao je Savić.

Dodao je da su saglasnost dobili i od roditelja, što je u to vrijeme bilo veoma važno.

- Mi, do guše zaljubljeni, uzeli smo se sada već davne 1952. Ljubav i uzajamno razumijevanje pratili su nas kroz cijeli život, a kruna naše ljubavi su sin Miroslav i kćerka Snežana - kažu Savići.

Prvu deceniju braka su proveli u rodnom selu, koje su napustili kada je Rade dobio posao u Sokocu, dok je njegova supruga čuvala djecu. Međutim, Mitra nije bila samo domaćica i imala je ambicije da se zaposli. Kada su djeca malo stasala, Mitra se vratila trgovini, a Rade je dobio posao u sokolačkom dijelu sarajevskog giganta UPI, gdje je postao tehnički i glavni direktor.

Da iza uspješnog muškarca stoji žena, pokazuje i njihov primjer. Rade je uz podršku supruge, koja je vodila domaćinstvo, završio ekonomski fakultet, a prije sticanja ove diplome već je imao bogato iskustvo u društveno-političkom radu. Samo sa 16 godina bio je član SKJ, nakon toga postao je i odbornik, predsjednik Sportskog društva "Glasinac" i obavljao niz drugih funkcija.

- Društvo mi se odužilo Ordenom rada sa srebrnim vijencem, Poveljom opštine Sokolac i nizom drugih priznanja. Ipak, najvažnija priznanja su mi ona u vidu podrške koju sam svakodnevno dobijao od svoje Mitre - kazao je Rade.   

Savići ponosno ističu da su im njihova djeca ljubav i pažnju, koju su im pružili, vratili na najljepši način.

- Miroslav je završio ekonomski, a Snežana filozofski fakultet. Stekli su i svoje porodice, po sina i kćerku. I oni su završili fakultete - priča ponosni djed.

Djeca su otišla svojim putem, a Mitra i Rade provode dane na Sokocu i u Vranešima.

- Ponešto uradimo, a hvala Bogu i ne treba nam mnogo. Imamo punu pažnju djece, a penzije su nam sasvim dovoljne za život. Bude čak i ponešto za "podršku" našim unučićima kad nam dođu - kaže Rade.

Veselja u domu Savića nije manjkalo ni proteklih dana kada su Rade i Mitra slavili rijedak jubilej.

- Nije to bilo obično slavlje. Uz naš jubilej, kome je pečat dalo preko 40 naših najmilijih, prijatelja i kumova, tu je i rođendansko slavlje unuka Vladimira. Ove godine i naš sin Miroslav i snaha Ljiljana obilježili su 35. godišnjicu braka, a šlag na sve tri torte bilo je rođenje praunuka Vukašina - kazao je Rade.

Vremešni supružnici poručuju mladima da je porodica jedina istinska sreća i da tome trebaju težiti.

- U naše vrijeme bilo je više nade u budućnost. Radilo se, pa su mladi ekonomski bili sigurniji. I shvatanje braka bilo je ozbiljnije, pogotovo poslije dobijanja djeteta. Danas je drugačije. Sve se gleda kroz ekonomsko stanje i u prvoj "jačoj" finansijskoj krizi ljubav prestaje, brak puca i otud veliki broj razvoda, ali i neodlučnosti da se stupa u brak - rekli su Savići, nadopunjujući jedno drugo kao i proteklih šest i po decenija.

Šaljivdžije

Selo Vraneši šezdesetih godina prošlog vijeka imalo je 25 kuća sa više od 120 stanovnika, Srba. Danas u njemu u pet kuća živi šest Vranešana. Najmlađi ima 53, a najstariji 91 godinu. Za Vranešane važi deviza da su velike šaljivdžije na svoj račun.

- Jednom je u selo došao neki nepoznati čovjek. Naišao je na grupu dokonih mladića koje je pozdravio sa "Pomaže Bog, ljudi!" Oni mu otpozdraviše uz prigovor: "Nismo mi ljudi, mi smo Vranešani" - ispričao je Rade Savić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.