FELjTON: Politički odnosi u BiH 1945-1958 (4): Eho informbirovskog rascjepa 1948.

Dio rukovodećeg kadra KPJ, uvjeren da Moskva i Staljin “ne mogu pogrešiti” i suočen sa činjenicom potpunog prekida odnosa sa prvom zemljom socijalizma, stao je na stranu Kominforma, kolebao se po “nekim pitanjima” ili sumnjao u ispravnost pojedinih stavova CK KPJ. Uglavnom politiku partijskog vođstva u cijelosti nije prihvatio. Ni Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1948. nije zaobišla velika politička kriza izazvana sukobom Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a informbirovski lom se u ovoj republici manifestovao sa nekoliko specifičnosti.

Razmjere rascjepa

Kao ni u jednoj drugoj jugoslovenskoj federalnoj jedinici u BiH se na svim nivoima partijske i republičke vlasti, pogotovo u Sarajevu, javio veliki broj rukovodećih komunista koji su prihvatili pojedine kritike i optužbe iz Rezolucije Informbiroa. Većina članova rukovodeće partijske organizaciji u republici - Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, nije se integralno složila sa politikom državnog vrha.

Protiv stavova iz dokumenata CK KPJ najotvorenije je stao član ovog tijela i prvi čovjek vlade NR BiH Rodoljub Čolaković, izrazivši pri tome mišljenje da ne vjeruje u izgradnju socijalizma bez podrške Sovjetskog Saveza. Iako nešto umjereniji, na sličnim stanovištima bili su i drugi članovi PK KPJ za BiH, od kojih neki i ministri u vladi, kao što su: Uglješa Danilović, Hasan Brkić i Pašaga Mandžić. Takođe najnovija istraživanja ukazuju na mogućnost da su prvih dana nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa kolebljivost pokazivali Đuro Pucar Stari, Avdo Humo i Cvijetin Mijatović, perjanice komunističkog pokreta u BiH za koje je inače važilo da su čvrsto bili na liniji CK KPJ.

Držanje članova PK KPJ za BiH značajno je uticalo na ponašanje niže rangiranih partijskih rukovodilaca, što je generisalo pojavu masovnog kolebanja, pogotovo u Vladi NR BiH, Mjesnom komitetu KPJ Sarajevo, aparatu UDB-e za BiH i drugim institucijama i organima vlasti. Pojedine optužbe iz Rezolucije Informbiroa prihvatali su, između ostalih, ministri: Vojo Ljujić, Slavko Mićanović, Obren Starović, Vlado Šegrt, Vaso Butozan, Rade Jakšić; gotovo svi članovi MK KPJ Sarajevo, od kojih izdvajamo: Betiku Romano, Ferida Čengića, Juraja Mareka; veliki broj oficiri UDB-e: Nenad Vasić, Stole Kovačević, Mile Perković, Kadrija Kreso i drugi.

Zajednička sjednica u Beogradu

Razmjere kolebanja prijetile su da cijelu republiku pretvore u unutarpartijsku opoziciju, zbog čega je Josip Broz Tito za 7. jul 1948. zakazao zajedničku sjednicu Politbiroa CK KPJ i PK KPJ za BiH, sa ciljem da razuvjeri bosanskohercegovački partijski vrh i ubijedi ga u pravilnost stavova CK KPJ. Svjestan da bi uticajni Rodoljub Čolaković prihvatanjem stavova CK KPJ mogao izmijeniti mišljenja ostalih kolebljivaca iz BiH, Titu je bilo važno pridobiti ga na svoju stranu. Pozvao ga je na Bled i proveo sa njim nekoliko dana, što će kasnije, na beogradskoj zajedničkoj sjednici, oživotvoriti “promjenu” Čolakovićevog stava i izjavu da su mu “razgovori” pomogli da shvati greške. Revidirstvo prvog predsjednika Vlade NR BiH uticalo je na ponašanje ostalih članova PK KPJ za BiH pa je ishod sjednice u Beogradu, za razliku od nešto kasnije održanog sličnog sastanka sa članovima PK KPJ za Crnu Goru, bio da je jugoslovensko rukovodstvo, na čelu sa Brozom, uspjelo da “uvjeri” kolebljive “Bosance” u ispravnost linije CK KPJ. Iako pojedini istoričari naglu promjenu mišljenja partijskog vođstva BiH nazivaju “lojalnost uz zavrtanje ruke”“, činjenica je da su se oni, za razliku od Crnogoraca, iz Beograda u Sarajevo vratili amnestirani i “jedinstvenog stava”.

Pokajanja ili amnestije

“Pokajanje” vodećih bosanskohercegovačkih komunista, na čelu sa Rodoljubom Čolakovićem, prihvaćeno je kao iskreno, a oni su, uz određene promjene funkcija, nastavili političko djelovanje. Ipak postavlja se pitanje da li je bila riječ o iskrenom povjerenju u pokajanje ili potezu političkog pragmatizma Josipa Broza i njegovih najbližih saradnika.

Međutim, nezavisno od toga da li se radilo o povjerenju u iskreno pokajanje ili ne, Titu nije bilo lako ni politički pronicljivo u izuzetno kriznom momentu donijeti odluku o političkoj likvidaciji Čolakovića i drugih Informbirou sklonih rukovodilaca iz BiH. “Oprostiti” i dobiti lojalno republičko vođstvo bilo je, iz više razloga, daleko mudrije rješenje. Prvo, amnestirani su pod pritiskom hipoteke “kolebljive prošlosti” nastojali što dosljednije sprovoditi politiku jugoslovenskog državnog i partijskog vrha. Drugo, najužem rukovodstvu KPJ nije odgovaralo produbljivanje rascjepa u BiH, koja je zbog načina formiranja, etničko-religijske mješovitosti i velikog međunacionalnog nepovjerenja, nakon Drugog svjetskog rata predstavljala najosjetljiviju republiku jugoslovenske federacije. Treće BiH se konfiguracijom terena i geografskom udaljenošću od Jugoslaviji susjednih zemalja Informbiroa, pod uslovom povoljne političke situacije i lojalnog rukovodstva, nametala kao jedna od ključnih tački i strateških položaja za odbranu u slučaju agresije pa je od izuzetnog značaja bilo sačuvati jedinstvo vođstva koje je iznijelo rat i revoluciju.

Opravdati povjerenje, dokazati vjernost

Pod uticajem promjene mišljenja članova PK KPJ za BiH, uslijedila su masovna revidirstva pa skoro niko od rukovodećih komunista, ministara u republičkoj Vladi, članova MK KPJ Sarajevo i oficira UDB-e nije zadržao početni stav. Svi su “promijenili mišljenje” i zvanično stali na stranu CK KPJ, ali su raširena početna “zastranjivanja” unutar partijske organizacije BiH morala biti sankcionisana. Amnestirano bosanskohercegovačko rukovodstvo sa hipotekom “kolebljive prošlosti” nastojalo je Titu i najužem vođstvu Jugoslavije dokazati da se po pitanju unutarpartijske opozicije u republici “odlučno radi”. I pored širokog loma i kolebanja skoro kompletnog rukovodstva PK KPJ za BiH, obračun je bio usmjeren prema manjem broju rukovodećih komunista dosljednim početnom stavu, a najviše onim za koje se procijenilo da su se “neiskreno izjasnili” za stavove CK KPJ, što je takođe jedna od specifičnosti informbirovskog rascjepa u BiH. U periodu od avgusta 1948. do proljeća 1949. isključen je iz Partije, smijenjen sa funkcija, a zatim i pohapšen najveći broj informbirovaca, uglavnom srednje i niže pozicioniranih rukovodilaca, od kojih su mnogi internirani na zloglasni Goli otok. Sankcionisani komunisti najvišeg ranga bila su ministri u Vladi NR BiH Slavko Mićanović, Vojo Ljujić i Obren Starović. Mićanović je isključen iz KPJ i smijenjen sa položaja ministra, Ljujuć je pored pomenutih kazni i uhapšen, dok je najgore prošao Starović, koji je proživio golootočko iskustvo. S obzirom na to da su vodeći bosanskohercegovački komunisti prošli bez ikakvih sankcija i posljedica, kasnije je nekim od njih prigovarano što na isti način, kao što je jugoslovensko vođstvo prema njima, nisu postupili sa pojedinim istaknutim ratnim i poslijeratnim rukovodiocima. Zamjerano im je za zakasnjelo pružanje informacija i objašnjenja, zbog čega su neki “„zastranili” i kasnije pretrpjeli teške posljedice, pogotovo bivši ministar Obren Starović i pojedini visoki oficiri UDB-e za BiH, poput Nenada Vasića.

Goli otok

Amnestija vođstva PK KPJ za BiH, motivisana vjerovatno pomenutim političkim računicama i kažnjavanja “neiskrenih”, mahom srednje i niže pozicioniranih funkcionera, nisu bile jedine specifičnosti informbirovskog rascjepa u BiH. Tu svakako spada i uloga koju su na Golom otoku imali mnogi informbirovci iz ove republike. Svjedočenja golootočkih kažnjenika kazuju da do dolaska prvih zatvorenika iz BiH u logoru nije bilo karakterističnog “dočeka”, špalira, odnosno “toplog zeca”, niti su postojale neke “osobite radne jedinice”, a da se režim u logoru i odnos prema logorašima drastično izmijenio kada su na ostrvo pristigli informbirovci iz ove republike. Prema tom za sada jedinom izvoru “Bosanci” su po dolasku na Goli otok postavili “„sobne starješine” i u svoje ruke uzeli rukovođenje sistemom logorskog “samoprevaspitavanja”. Bivši logoraši, sjećajući se proživjele golgote, u red najzloglasnijih golootočkih “samoupravnih prevaspitača” ubrajaju pojedine bivše partijske kadrove i službenike iz BiH, poput: Juraja Mareka, Betike Romano, Kadrije Kresa, Esada Šabanca, Ethema Pobrića, Meha Pirolića, Junuza Kamenice, Neđa Borozana. Mnogi od njih su se, prema istom izvoru, nalazili u vrhu piramide kažnjeničke logorske samouprave, što formuliše zaključak da su informbirovci iz BiH igrali izuzetno važnu ulogu u sistemu prevaspitavanja “zastranjelih drugova”, odnosno u sprovođenju zloglasne metode zatvoreničkog “samoprevaspitavanja”.

Ta činjenica podstiče na promišljanje zbog čega su baš kominformovci iz BiH izabrani za “nosioce posla” koji, ispostaviće se, predstavlja najveću mrlju u istoriji jugoslovenskog socijalizma. Nauka na to pitanje za sada, zbog nedostatka ili ograničene dostupnosti relevantnih dokumenata, ne može dati adekvatne odgovore. Da li su na Goli otok internirani bosanskohercegovački informbirovci - revidirci bili ucijenjeni i primorani da svojim djelovanjem i bespoštednom borbom protiv “neprijatelja” države “ublaže” širinu loma u BiH i “opravdaju” amnestiju pretpostavljenih ili su drugi motivi profilisali njihovu ulogu i bili razlog brutalnog ponašanja, trebalo bi da osvijetle rezultati budućih naučnih istraživanja.

Povezani tekstovi: 

Politički odnosi u BiH: 1945-1958 (3): Migracije i srpska demografska erozija

FELjTON: Politički odnosi u BiH: 1945-1958 (2): Ustav iz 1946. i najave neizvjesne budućnosti

FELjTON Politički odnosi u BiH: 1945 - 1958 (1): Danas ustaša, sutra partizan, prekosutra opet ustaša

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.