Čarolija starog ćire u rudarskom gradiću
BIJELjINA - Muzej Semberije iz Bijeljine i opština Ugljevik uskoro bi trebalo da u centru ovog rudarskog gradića postave obnovljenu lokomotivu starog "ćire", čime će se trajno obilježiti uspomena na glasovitu željezničku prugu Mezgraja - Ugljevik - Bijeljina.
Priča o uskotračnoj pruzi od Ugljevika, kasnije i od rudokopa Mezgraje do Rače na Savi, počinje 1889. godine kada je otvoren rudnik mrkog uglja u Ugljeviku, na obroncima Majevice, tamo gdje se spajaju prostrana semberska ravnica i ova planina.
Ugalj do Bijeljine i Rače tada je prevožen zapregama, što je bilo sporo i skupo. Direktor Muzeja Semberije Mirko Babić kaže da je lošim putem trebalo dosta vremena, čak cijeli dan i noć, da se doveze do odredišta.
- To je ograničavalo razvoj ugljevičkog rudarskog bazena, pa je Austrougarska odlučila da gradi prugu - priča Babić.
Izgradnja pruge u dužini od 44 kilometra počela je 1916. godine.
- Kolosijek prve pruge bio je svega 60 centimetara, a onda je Kraljevina Jugoslavija 1921. godine proširila kolosijek na 76 centimetara, koliko su bile široke sve pruge u BiH - kaže Babić i dodaje da je pruga od Ugljevika do Mezgraje produžena 1939. godine, pred sami početak Drugog svjetskog rata.
Pruga je tokom tog rata često bila rušena. Posebno je to učinio okupator pred povlačenje, pa je poslije oslobođenja uslijedilo uređenje ove saobraćajnice koja je služila i za putnički saobraćaj.
Bivši šef stanice u Bijeljini Lazar Dragojlović kaže da je pruga sa obronaka Majevice kroz ravnu Semberiju do rijeke Save bila žila kucavica u ovom kraju.
- Pruga je pomogla da se u Bijeljini školuje nekoliko hiljada mladih sa majevičkog pobrđa, jer su mogli da putuju do škole - priča Dragojlović.
"Ćiro" je godinama prevozio sa majevičkih strana vojnike, đake, kopače, kosce, berače, domaćine, zaposlene, rudare, svatove - sve i svakoga. Mali voz je od Bijeljine na brda u jesen dovozio mukotrpno zarađeni kukuruz, pšenicu, brašno - hranu.
- "Ćiru" su voljeli svi, i ravničari i oni s brda. Rijetko je kada kasnio jer su na pruzi bili iskusni i spretni željezničari. Onda je država odlučila da ukine prugu jer više nije bilo potrebe za velikim transportom uglja - kaže Dragojlović.
Posljednja vožnja bila je 26. maja 1979. godine. Bio je to, vele, najtužniji dan u Semberiji i na obroncima Majevice.
Okupio se na stanicama i duž pruge, kažu, silan svijet. Svuda nijema tišina. Nevjerica. "Ćiro" kreće iz Mezgraje, oglašava se promukla sirena. Skoro da ne prestaje sa promuklim piskom koji se odbija o majevičke ćuvike, šumarke i proplanke - odlazi omiljeni, garavi, mali voz. Zauvijek. Na vagonima nevješte brđanske ruke ispisale su "posljednje pozdrave". Nestaje "ćiro" - nestaje velika čarolija. Na stanici u Bijeljini sada nema vozova. "Ćirini" kolosijeci su uklonjeni. Oni široki su zarđali. Od pet "osamdeset trojki" još jedino vozi ona "83-173" na "Šarganskoj osmici". Ona sa brojem "83-175" je ostala u Bijeljini, u krugu jedne fabrike. Postala je muzejski eksponat. Zaboravljena i usamljena.
Onda dobra vijest - lokomotiva "83-175" biće revitalizovana i postavljena u centru Ugljevika, novog grada rudara i energetičara. Vratiće se "ćiro", zauvijek, u stari zavičaj, da svjedoči o jednom vremenu i mnogim generacijama Majevičana i Semberaca. Svakako, na sreću nostalgičara i zaljubljenika u staru prugu i njenog "ćiru". A njih je zaista mnogo.
Ruski zarobljenici
Prema nekim pričama, u Rači postoji i grobnica ruskih zarobljenika koji su gradeći ovu saobraćajnicu izgubili živote. U stvari, nedaleko od bivše luke i željezničkog čvora u Rači, pored močvare Prugnjače, postojao je biljeg ozidan ciglom, na kojem nije bilo ništa napisano. U Semberiji su vjerovali da su tu sahranjeni ruski zarobljenici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
