Mogu li Srbima “Novozelanđani” biti “Čileanci” u Kataru: Oni znaju da pobjeđuju

“Jugoslavija, Jugoslavija”, orilo se sa tribina stadiona “Nacional” prije tri i po decenije u Santijagu dok su novi šampioni svijeta pozdravljali 70.000 navijača zastavom i pjesmom “Od Vardara pa do Triglava”. Bila je to scena od koje se ljudi i danas ježe i od koje kreću suze. Nekome od radosti, drugima zbog tuge jer je uspjeh omladinske reprezentacije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1987. godine u Čileu najavio početak, ali i kraj jedne države, generacije, ideje...

Da bi došli do trona, prošli su scilu i haribdu. Pored kvaliteta, koji je bio neosporan, morale su im se složiti i brojne kockice. Nakon rapsodije u grupi, izbacivanja Brazila i Istočne Njemačke u nokaut fazi, u finalu su čekali Zapadni Nijemci koji su pali nakon penal serije.

Bila je ta generacija znalački vođena. Nakon kraha omladinske selekcije na Evropskom prvenstvu u Novom Sadu i Subotici 1986. godine Miljan Miljanić, tada čelni čovjek jugoslovenskog saveza, donio je radikalne odluke. Klupu je povjerio Mirsadu Fazlagiću koji za “Glas Srpske” otkriva kako su se kalili “Čileanci”.

- Naša reprezentacija iz Subotice i Novog Sada uhvatila je nekako to posljednje mjesto koje je vodilo na Svjetsko prvenstvo. Miljan Miljanić kaznio je kompletnu tu mladu reprezentaciju i smijenio cijeli stručni štab na čelu sa Stevanom Ćeletom Vilotićem. Kako sam dobio otkaz u Sarajevu, nakon poraza u Osijeku, nazvao me je Čiča Miljanić tri dana kasnije i rekao mi da preuzimam tu selekciju. Kasnije mi je priključio instruktora hrvatskog saveza Mirka Jozića, koji mi je bio nadređeni. Mi smo onda stvarali novu reprezentaciju. Moj jedini uslov je bio da se igrači okupljaju svakih 15 dana u drugom gradu i kroz taj period smo vršili selekciju. Nisam mnogo poznavao Bobana, Jarnija, Štimca, Prosinečkog, Pavličića....Taj dio je Jozić dobro odradio - rekao je Fazlagić.

Četiri godine kasnije došlo je do prisilnog rasturanja te generacije na šta ti momci nisu mogli uticati. Rat je zahvatio njihovu zemlju, ali nije uticao na njihova prijateljstva. Nastale su nove selekcije, Hrvatska, Slovenija, BiH, Makedonija, dok su Srbija i Crna Gora ostale u zajednici pod imenom Savezna Republika Jugoslavija, da bi se i one kasnije razdvojile. Hrvatska je na temeljima “čileanske ekipe”, uz Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Roberta Jarnija, Roberta Prosinečkog, Igora Štimca... došla do trećeg mjesta na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine. Najbolji igrač Mundijalita u Čileu Robert Prosinečki u razgovoru za “Glas Srpske” ocijenio je da su mladi “Čileanci” prosto “nadošli” 11 godina poslije.

- Te 1987. godine bili smo klinci. Sazreli smo 1998. godine u Francuskoj i sigurno nam je to iskustvo iz Čilea pomoglo da osvojimo bronzu, ali i generalno da napravimo lijepe karijere. Stvorila se jedna dobra generacija. Ti igrači su igrali jako ozbiljan fudbal u najvećim svjetskim klubovima - priča Prosinečki.

U životu, pa tako i u sportu, neke stvari se ponavljaju. Točak (sreće) se okreće. Jugoslavija, Srbija, da budemo precizni, nije “naplatila svoje Čileance u Francuskoj”. Jedna prečka ispriječila se možda najvećoj utakmici koju je Balkan ikad mogao vidjeti...

Osmorica iz sastava koji je predvodio Veljko Paunović sa tog Mundijalita zaputila se u Katar da pod vođstvom jednog od najvećih majstora fudbala, kojeg je dala ona velika zemlja, sada Srbiji podari možda neko polufinale ili nešto više. Vanja Milinković-Savić, Predrag Rajković, Miloš Veljković, Srđan Babić, Andrija Živković, Nemanja Maksimović, Marko Grujić i Sergej Milinković-Savić osvojili su 2015. prvo mjesto. Oni znaju kako se postaje svjetski šampion. A važno je reći – iako nisu igrali na Novom Zelandu, dio te generacije su i Aleksandar Mitrović, Nikola Milenković, Luka Jović i Saša Lukić.

Međutim, desila se 2015. godina. Bio je i jun, šućmurast i prevrtljiv, umjesto da se proljeće predaje ono se poigravalo i padala je kiša gotovo svaki dan. Ta srpska djeca otišla su na Novi Zeland tiho, nekompletni. Znali smo da su tamo, ali... Dešavalo se nešto čudno. Pobjeđivali su i pobjeđivali... Čuješ to svako jutro kad se probudiš i bude ti super cijeli dan. Postali su tema i u školi i na poslu, i na pijaci i u firmi. Postali su najljepši jutarnji program ikad viđen na ovim prostorima.

Radovali smo se uspjehu Srbije u fudbalu. Bili ponosni. To se baš ne dešava često. To se gotovo nikad ne dešava. I vidjelo se tada šta ovdašnjem narodu znači fudbal. Koliko se voli reprezentacija u fudbalu kada je nešto pozitivno, pošteno, lijepo, čisto... Drugačije nije ni moglo kod tih dječaka sa već stečenim navikama pobjeđivanja.

- Tek kad smo došli do polufinala shvatili smo koliko nas ljudi prate. Cijeli Balkan je gledao. Svi su bili na nogama. Do tada nismo znali da se to toliko prati - priznao je za “Glas Srpske” Staniša Mandić “Novozelanđanin” iz Herceg Novog.

Paralela sa “Čileancima”. Ni put do Novog Zelanda nije bio lak. Plesala je Srbija na ivici žileta i eliminacije. Malo je falilo da uopšte ne vide Svjetsko prvenstvo. Ne zaboravlja to Staniša.

- U elitnoj rundi kvalifikacija prvo smo izgubili od Turske, pa smo prošli zahvaljujući gol-razlici. Potom smo se kvalifikovali na Evropsko prvenstvo, gdje smo u nadoknadi protiv Bugara uspjeli proći na Svjetsko prvenstvo pa smo na Mundijalitu poraženi od Urugvaja u prvom susretu. Bilo je turbulentno, ali snaga tima je to iznijela. Nikome nismo dozvoljavali da bude bolji od nas. Protiv koga god smo igrali znali smo da smo u egalu ili čak da smo bolji. Niko nas nije nadigrao - rekao je Mandić.

U finalu su pobijedili Brazil. U toj ekipi igrao je Arsenalov Gabrijel Žezus i on će biti jedini igrač u seniorskom timu Brazila na SP u Kataru koje počinje u nedjelju.

S druge strane, “osmorica mladih” iz sastava koji je predvodio Veljko Paunović sa tog Mundijalita zaputila se u Katar da pod vođstvom jednog od najvećih majstora fudbala, kojeg je dala ona velika zemlja sa početka ove priče, sada Srbiji podari možda neko polufinale ili nešto više.

Vanja Milinković-Savić, Predrag Rajković, Miloš Veljković, Srđan Babić, Andrija Živković, Nemanja Maksimović, Marko Grujić i Sergej Milinković-Savić osvojili su prvo mjesto. Oni znaju kako se pobjeđuje. I postaje svjetski šampion.

A važno je reći – iako nisu igrali na Novom Zelandu, dio te generacije su i Aleksandar Mitrović, Nikola Milenković, Luka Jović i Saša Lukić.

Stanišin put

“Novozelanđanin” koji je načeo Brazil promijenio je državljanstvo. Staniša Mandić nedugo poslije Mundijalita prihvatio je da igra za Crnu Goru.

- Bio sam četiri godine u dresu “orlova”. Dao sam neki svoj doprinos, svi znaju koliki. Poslije se promijenio selektor i ja nisam vidio svoju šansu. Mene su zvali Veljko Paunović i Marko Mitrović. Došao sam u Srbiju iz kadeta, dobio sam državljanstvo. Oni su me selektirali, kod njih sam igrao najbolji fudbal. Kada su oni otišli, to je meni bio znak da nešto nije ok. Poslije se promijenio selektor. Nije me vidio u svojim planovima. Zvala me je zemlja u kojoj sam rođen i dali su mi šansu. Zašto da ne prihvatim - objasnio je Mandić.

Još jedan flešbek

Jun je. Ovaj put sunčan i pakleno vruć. Godina je 1990. Firenca. Mjesto dešavanja stadion “Artemio Franki”. Četvrtfinale “najfudbalskijeg” Mundijala ikada. Tih 120 minuta izmučilo je sve. I trkače i majstore i publiku i sudije. Penali odlučuju. Jugoslavija iako sa 10 igrača, jer je Refik Šabanadžović negdje u tunelu otkako mu se zacrvenilo pred očima nakon što mu je arbitar Kurt Retlisberger pokazao karton te boje, drži u šaci prvaka svijeta Argentinu.

Prvi kazneni udarac izvodi jedan od najvećih majstora fudbala koje je dala ona velika zemlja sa početka ove priče - Dragan Stojković Piksi. PREČKA?! Bože, ako je on promašio, šta ostali da traže...

Nažalost, ispostavilo se kao tačno...Sa suzama u očima “desetka” Jugoslavije dočekala je kraj... Vratiće se negdje, mora...

Pogled na sat

Osam godina zbog kojekakvih sankcija Dragan je čekao sreću. I gledao je na sat u Lansu protiv “Manšafta” nakon gola za 2:0. Nijemci uvijek pobjeđuju i kad odigraju neriješeno. Završilo je 2:2.

Još nije došlo vrijeme za naplatu. Osam dana kasnije surovo će se u to uvjeriti. Ponovo je zvonila prečka. Ovaj put Mijatovićeva. Još se trese na tom groznom “Munisipalu” u Tuluzu. Ponovo je bio jun.

Stojković je ponovo ostao praznih šaka, a s njim i “jugoslovenski Čileanci” Dragoje Leković, Branko Brnović i Predrag Mijatović - tvorac “mita o prečki”.

Dosta je prečki

Dragan Stojković Piksi obećao je plasman na Svjetsko prvenstvo u Katar. Obećao je da će Srbija igrati lijepo na tom putu i ispunio je sve. Da li ste mu vjerovali? Jednom prilikom je rekao da najbolje čuva za Mundijal. Da li mu vjerujete sad? Da li je došlo vrijeme da lopta umjesto stative i prečke završi u mreži.

- Reprezentacija Srbije ima selektora koji je sve promijenio. Sa Piksijem su dobili samopouzdanje. “Orlovi” igraju zaista lijep fudbal. On je posložio sve te sjajne igrače koji igraju u velikim klubovima. Srbija je prije Piksija imala pojedince, a sada su ekipa. Pokazanim u kvalifikacijama i protiv Portugalije, na Srbiju se mora ozbiljno računati. Imaju tešku grupu. Brazil je po meni favorit za osvajanje Mundijala. Švajcarci su uvijek nezgodni. Mislim da će “orlovi” proći, a poslije toga u nokaut fazi sve je moguće. Sigurno će pomoći i to što u sastavu imaju igrače koji su na Novom Zelandu bili svjetski prvaci. To je jedna dobra grupa momaka uz ove nešto starije, to je dobar spoj. Piksi je to uvidio, napravio i odličnu atmosferu što je vrlo bitno - konstatuje Prosinečki, Stojkovićev saigrač sa Mundijala od milošte po “Paninijevom” albumu zvanog “Italija '90”.

Mirsad Fazlagić takođe vjeruje u Stojkovića. Ističe da je on taj koji bi “orlove” mogao povesti iz grupe u odlučujuće bitke.

- Dobitna kombinacija je nezavisnost selektora da mu niko ne nameće mišljenje. Nije mogao doći bolji čovjek od Piksija sa takvim igračkim, trenerskim iskustvom. “Momci iz Novog Zelanda” imaju velike ambicije, Stojković je takođe oduvijek bio ambiciozan. Puno je veći igrač bio od svih momaka iz aktuelnog igračkog sastava. Sve su karte na strani uspjeha. Okosnica tima su dva napadača, Aleksandar Mitrović i Dušan Vlahović, oni vuku kola naprijed, od njih i Dušana Tadića sve zavisi - procjenjuje Fazlagić.

Staniša Mandić zbog promjene državljanstva nikad više neće u nacionalnom timu zaigrati sa svojim vršnjacima, ali će biti uz njih.

- Koliko god da ih je ostalo uvijek ih je lijepo vidjeti da su nastavili da se bore za reprezentaciju. Ipak smo mi bili generacija koja je osvojila to zlato. Ostali smo u dobrim odnosima. Svi su jedan za drugog, niko ne iskače, pravi su tim. Iskreno mislim da mogu da naprave jako dobar rezultat. Znate šta bih volio, da osvoje to, ako je moguće. Stasali su. Mislim da je sad pravo vrijeme da se napravi nešto na Mundijalu, da se ostavi neki trag – istakao je Mandić.

“Novozelanđane” veže neraskidiva nit, baš kao i “Čileance”. Iz Zagreba nam je to potvrdio Robert Prosinečki.

- Mi smo uvijek ostali dobri. Sa ovim momcima koji žive ovdje u Hrvatskoj, često se i vidim. Kad god se sretnemo, uvijek se zalije kao u onoj Bajaginoj pjesmi – priznao je Prosinečki.

Bukti nada da ćemo za Nikoljdan, kada nas polovina bude slavila, a ova druga polovina bila u gostima, imati priliku za dodatno slavlje. Dan poslije finala Mundijala da ih dočekamo kada slavimo velikog srpskog sveca. Da za trpezu dođu sa “Boginjom”, da ih dočekamo kao bogove.

San? Da, imamo pravo na to! Nada, da, imamo pravo da se nadamo, da se “ložimo” i pratimo znakove pored puta. Ima ih mnogo. Čile – Francuska, Novi Zeland – Katar.

Dovoljno?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.