Milan Blagojević: Pravna neupitnost imovine Republike Srpske

Autorski tekst profesora  dr Milana Blagojevića, u kojem objašnjava ovo pitanje, prenosimo u cjelosti:

Godinama se pravno neosnovano želi dovesti u pitanje imovina Republike Srpske, iako je ona neupitna ako se uzmu u obzir argumenti na koje ovim tekstom želim da ukažem. Ono što slijedi u nastavku je jezik prava, domaćeg i međunarodnog, koji čini izlišnim sva nastojanja da se Republika Srpska razvlasti od njene imovine.

Za pravilno razumijevanje ovog pitanja neophodno je najprije objasniti pojam sukcesije imovine SFRJ kao države koje više nema i od koje je nastala dejtonska BiH.

Kao prvo, predmet sukcesije svake države, pa i one koje više nema, poput SFRJ, ne može biti privatna imovina fizičkih lica, niti imovina jedinica lokalne samouprave (opština, gradova i sličnih oblika lokalne samouprave). Ti subjekti zadržavaju svoju imovinu koju su imali i u ranijoj državi, osim ako, u slučaju jedinica lokalne samouprave, neka od njih prestane postojati, u kom slučaju to pitanje uređuje zakonodavni organ nadležan za donošenje zakona o lokalnoj samoupravi. Isključivu nadležnost za sva pitanja iz oblasti lokalne samouprave u dejtonskoj BiH, saglasno Ustavu BiH, imaju Republika Srpska, odnosno Federacija BiH, svako od njih za svoju teritoriju.

Predmet sukcesije u slučaju federacije koje više nema, a Jugoslavija je po svom državnom uređenju bila federacija, ne može biti ni imovina bivših njenih država članica. Ali to pravno ne znači da ta imovina samim tim postaje imovinom država nasljednica. Jer, kao što će kasnije biti pokazano na primjeru BiH, pitanje te imovine može biti pravno uređeno na sasvim drugi način, baš kao što je i učinjeno Ustavom BiH i Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je, kao međunarodni ugovor, a time i izvor međunarodnog prava, registrovan u Ujedinjenim nacijama.

Ali prije nego što bude objašnjeno kako je ovo drugo pitanje uređeno Dejtonskim ugovorom, treba najprije reći šta je onda imovina koja je predmet sukcesije bivše SFRJ.

U tom pogledu međunarodno pravo nema pravno obavezujući izvor, ali ima jedan dokument koji je od pomoći u razjašnjavanju i uređivanju ovog pitanja. Radi se o Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u pogledu državne imovine, arhiva i dugova (tzv. Bečka konvencija iz 1983. godine). Ona ni do danas nije stupila na pravnu snagu, jer je nije potpisao dovoljan broj država, ali je, ponavljam, ona od pomoći u razjašnjavanju i uređivanju predmetnog pitanja u BiH. Naime, članom 8. te konvencije je propisano da „državna imovina države prethodnice“ (u našem slučaju SFRJ) znači imovinu koja je na dan sukcesije države pripadala toj državi, prema njenom unutrašnjem pravu. Bivša SFRJ je njenim Ustavom bila određena kao suverena država, ali ta suverenost, baš kao i suverenost BiH propisana Ustavom BiH, nije značila da je time SFRJ bila vlasnik sve imovine, izuzev privatne, koja je bila na njenoj teritoriji. Zbog toga bivša SFRJ nije bila vlasnik nijednog nalazišta mineralnih sirovina kao što su, na primjer, ugljenokopi, nalazišta boksita, željezne rude i drugih rudnih bogatstava, usljed čega nije bila niti je mogla biti upisana u javnim evidencijama kao njihov vlasnik. Ista je stvar bila i sa šumskim, poljoprivrednim, građevinskim i drugim zemljištem. Zašto je to tako? U odgovoru na ovo pitanje od pomoći je razlikovanje pojma dominium od pojma imperium. Prvi od navedenih pojmova označava svojinu i bio je od važnosti u feudalnim državama, kako bi označio svojinu vazalnih feudalaca na zemljištu. No, stvaranjem modernih država taj pojam je iščezao i zamijenjen je pojmom imperiuma, kojim se označava suverenitet države, a njegov sadržaj ne podrazumijeva svojinu države nego pravo države da svojim ustavom, zakonima i drugim propisima uređuje život na svojoj teritoriji i da te propise primjenjuje i prinudno, koristeći upravo taj svoj imperium.  

Međutim, potonji pojam nema isti sadržaj u unitarnoj i složeno uređenoj državi. Dok se u unitarnoj državi imperium prostire na cijelu njenu teritoriju, jer unitarna država ima samo jednu državnu organizaciju i državnu vlast ne dijeli ni sa kim drugim, u složeno uređenim država (kakva je i BiH) imperium je policentričan, jer osim državne organizacije na saveznom nivou postoje i jednake takve organizacije i državna vlast i na nivou federalnih jedinica. Drugim riječima, složena država, u našem slučaju BiH, putem svojih institucija može pravno da uređuje samo ona pitanja koja su joj data u nadležnost saveznim ustavom, što je kod nas Ustav BiH, dok sva ostala pitanja uređuju njene federalne jedinice, a to su kod nas Republika Srpska i Federacija BiH, svaka od njih sa važnošću za svoju teritoriju.

Ovo pravilo unutrašnjeg uređenja svake složeno uređene države, a to znači i dejtonske BiH, priznaje međunarodno pravo, a ono je i tekovina pravne nauke. To pravilo je od pomoći za pravilno tumačenje šta može biti predmet sukcesije bivše SFRJ. Vidjeli smo kako član 8. pomenute Bečke konvencije propisuje da taj predmet može biti „državna imovina države prethodnice“, to jest imovina koja je na dan sukcesije SFRJ pripadala njoj (bila u njenoj svojini), prema njenom unutrašnjem pravu. A prema tom ranijem unutrašnjem pravu bivše SFRJ ona je bila nosilac prava svojine (ili drugog prava izvedenog iz svojine – kao što je bilo pravo upravljanja ili korišćenja) samo na onim nepokretnostima na kojima je pod nazivom SFRJ, FNRJ ili DFJ bila upisana u odgovarajućoj javnoj evidenciji nepokretnosti. Dakle, samo ako je pod nekim od ta tri naziva bila upisana bivša zajednička nam država, to može biti predmet sukcesije. I ništa više od toga. To pitanje je uređeno Sporazumom o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, koji je BiH ratifikovala Odlukom Predsjedništva BiH o ratifikaciji od 28.11.2001. godine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj 10/01). Stoga BiH, na osnovu tog ratifikovanog Sporazuma, ima nadležnost da zakonom Parlamentarne skupštine BiH uredi samo pitanje raspolaganja onim nepokretnostima na kojima je SFRJ, FNRJ ili DFJ pod nekim od tih naziva bila upisana, jer je, uzimajući u obzir šta je predmet sukcesije prema članu 8. Bečke konvencije, Sporazumom o pitanjima sukcesije bivše SFRJ (član 2. Aneksa A tog sporazuma) ugovoreno da je predmet sukcesije samo takva državna imovina SFRJ.

Šta je onda sa ostalom imovinom, koja nije privatna, a ostala je iza bivše SFRJ? Za ovo pitanje Krisitijan Šmit ovih dana pokušava da prikaže domaćoj javnosti kako ono nije riješeno. Međutim, ta Šmitova tvrdnja ne odgovara istini, što potkrepljuju sljedeće pravno neoborive činjenice. Naime, i to pitanje je riješeno, i to Dejtonskim mirovnim sporazumom kao međunarodnim ugovorom. Naime, nijednim aneksom Dejtonskog ugovora nije propisano da ovaj preostali i najvažniji dio imovine iz bivše SFRJ pripada BiH. Naprotiv, iz Ustava BiH (Aneks 4 Dejtonskog ugovora) jasno proizlazi da se odmah u preambuli tog ustava najprije poziva na Ženevske principe iz septembra 1995. godine. Pozivanje na te principe u Ustavu BiH nije učinjeno tek tako, već sa pravnom važnošću koja se spoznaje ako se uzme u obzir da je Ženevskim sporazumom izvršena teritorijalna raspodjela između Republike Srpske i Federacije BiH, u omjeru da 49% posto teritorije bivše Socijalističke Republike BiH pripada Republici Srpskoj, a 51% Federaciji BiH. Takva teritorijalna raspodjela je propisana i potvrđena ne samo Ustavom BiH nego i Aneksom 2 Dejtonskog mirovnog ugovora, kojim je, već u članu 1, propisano da će „Unutrašnje granice između Federacije BiH i Republike Srpske (međuentitetska linija razgraničenja) biti onakve kao što su povučene na karti u Dodatku“.

Na taj način je, dakle, izvršena sukcesija ovog preostalog dijela imovine iz bivše SFRJ, i to tako da teritorija i sve nepokretnosti na njoj, osim onih u privatnoj svojini, pripada entitetima, a ne BiH. Dosljedno tome i jeste onda članom 3. Ustava BiH izvršena raspodjela ustavnih nadležnosti između BiH i entiteta, na način da BiH, osim nepokretnosti na kojima je upisana SFRJ, a koje je BiH stekla Sporazumom o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, nema nikakve nadležnosti u odnosu na bilo koje druge nepokretnosti, jer je to imovina i isključiva nadležnost entiteta, a ne BiH.

Prema tome, to su razlozi zbog kojih je pravno neupitna imovina Republike Srpske koja joj je pripala Dejtonskim mirovnim ugovorom i zbog čega su suprotne Ustavu BiH sve odluke Ustavnog suda BiH koji pokušava da svojim odlukama ovo pitanje iz entiteta neustavno izmjesti na nivo BiH, iako za ta pitanja prema Ustavu BiH i Aneksu 2 Dejtonskog mirovnog ugovora samo entiteti imaju isključivu ustavnu nadležnost. Istovremeno, sve  su to i razlozi zbog kojih poslanici i delegati (kako sadašnji, tako i svi budući) iz Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH nikako ne bi smjeli dozvoliti da se o tome odlučuje u parlamentu BiH ili bilo kojoj drugoj instituciji na nivou BiH, niti bi Narodna skupština Republike Srpske u bilo kom slučaju trebala takvo nešto da dozvoli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.