Bosanski sa Vračara
U vrijeme kad širom bivše nam države - već po potrebi - zulumćare, rastaču ili svojataju srpsku baštinu, ni srpskom samosatiranju i samozatiranju izgleda nema kraja. Kada je jezik u pitanju, u tome, čini nam se, prednjače bibliotekari!
Do danas je više od 160 biblioteka u Srbiji, sa nacionalnom na čelu, umrežilo svoje elektronske kataloge u Virtuelnu biblioteku Srbije. Takvi katalozi, kojima se, naravno, pristupa i putem interneta, polazište su mnogim savremenim čitaocima i istraživačima, a sistem dobija na značaju ako se zna da su ti katalozi umreženi u jedinstvenu evropsku onlajn biblioteku (The European Library). U svemu tome izuzetno je važna odgovornost nacionalnih bibliotečkih kuća, u našem slučaju one sa Vračara. Kao krovna ustanova, ona ima sve izraženiju misiju da prezentuje blago svog naroda, odnosno države, a istovremeno i obavezu pred Bogom, narodom i zakonom da to blago štiti od propadanja ili odnarođivanja. Potonje se ponajprije odnosi na narodni jezik! Da podsjetimo, jezik na kojem glagoljaju Srbi je - srpski!
Sudeći po Virtuelnoj biblioteci Srbije, međutim, nije tako! Naime, uvidom u taj onlajn katalog, može se ustanoviti da su, recimo, u doba socijalističke Jugoslavije objavljene hiljade knjiga na "bosanskom" jeziku, koji (bar tada!) nije ni postojao! Rodoljub Čolaković je, tako, 1953. pisao na "bosanskom"; Branislav Đurđev je to činio 1958; srpska istoričarka Desanka Kovačević-Kojić je 1967. pisala na "bosanskom" jeziku o Zvorniku i Milorad Ekmečić - već decenijama spiritus movens srpske istoriografije - još je davne 1954. pisao o počecima ustanka 1875. godine na "bosanskom" jeziku, a sljedeće godine i o don Musiću i njegovom vojevanju u Hercegovini na istom jeziku; ako još koji put "kliknemo", naći ćemo da je i Kočić pisao na "bosanskom" jeziku i to "Jazavca pred sudom", a ta knjiga se može naći u biblioteci u Lazarevom Kruševcu; i Đopić je pisao na "bosanskom" o mačku Toši i o svijetu medvjeda i leptirova, a njegovu "Baštu sljezove boje" na "bosanskom" možete pozajmiti u prijepoljskoj biblioteci "Vuk Karadžić"; da dodamo da je još pet knjiga Ćopić objavio dvojezično - istovremeno na "srpsko-hrvatskom" i "bosanskom" jeziku (sic!); dalje, u Gradišci je 1993. pokrenut đački list "Gimnazijalac" na "bosanskom" jeziku; i Rade Simović, doskorašnji upravnik Narodnog pozorišta Republike Srpske, napisa dramu na "bosanskom"; i Slavica Vasiljević-Ilić, koja na Filološkom fakultetu u Banjaluci uči studente o srpskoj srednjovjekovnoj kulturi, piše o Vladimiru Ćoroviću na "bosanskom"; i sudija Ustavnog suda Republike Srpske Duško Medić piše "O nekim aspektima državine u pravu Republike Srpske" na "bosanskom"; čak i pravoslavna etno-galerija "Ognjište" iz Pala ima prospekte na "bosanskom" jeziku; zlosrećni Đuro Damjanović - koji je, kako reče Nenad Grujičić, "kao malo ko osjećao maternju žilicu srpskog jezika" - prevrće se u goleškom grobu, jer mu u gradu njegovog naukovanja i mladalačke slave neko posthumno poemu "Plač majke" turi pod "bosanski" jezik; (pobogu, zar je majka raba Božjeg Đure plakala na "bosanskom"?!); na kraju, zbornik radova "Lirski doživljaji svijeta u Ćopićevim djelima" sa simpozijuma koji su prošle godine organizovali bibliotekari Republike Srpske, njihove kolege sa druge strane Drine uknjižiše pod "bosanski" jezik...
O ovom problemu smo pisali i prije šest godina, ali su opomenuti bibliotekari tada otklonili neke propuste i - nastavili po starom, pa su, u međuvremenu, katalozi u Srbiji postali "bogatiji" za nova djela na "bosanskom" jeziku, iza kojih stoje srpski (nerijetko "srbijanski"!) autori i institucije. Ima toga toliko, da sav kamen vračarskog hrama pocrveni od stida! Zato, (pr)očitaj nam opet, Sveti Savo, očevo "Zavještanje jezika", koje ti on oporuči prije više od osam vijekova. Biće da ga (pre)dugo nismo čuli!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
