Kako su Ptice prestravile svijet
Majstor napetosti i filmske jeze, inovator filma i otac savremenog psihološkog trilera koji i danas, nekoliko decenija kasnije, uprkos razvoju specijalnih efekata, publiku ostavlja bez daha, Alfred Hičkok, po mišljenju mnogih, najuticajniji je filmski radnik svih vremena i svakako jedan od najvećih reditelja u istoriji filma.
I sam je bio, kao i njegove intrigantne priče, poseban spoj kontradikcije, duhovit, britak, direktan, ponekad brutalan i nerijetko ekscentričan u ophođenju sa okolinom, a sa druge strane asocijalan i opterećen mnogim fobijama koje su ga pratile od najranijih dana. U gotovo šest decenija dugoj i bogatoj karijeri režirao je više od 50 filmova, od kojih je 16 imalo 50 nominacija za "Oskara".
Horor Alfreda Hičkoka "Ptice" odavno se smatra jednim od klasika filmske umjetnosti. Tome doprinose neobični zvučni efekti koji su i danas uznemirujući - isto kao što su to bili početkom šezdesetih godina.
Film Alfreda Hičkoka o pobjesnjelim pticama imao je svoju premijeru u Njemačkoj prije pedeset godina, 20. septembra 1963. Majstor filmske umjetnosti je šokirao publiku - i to ne samo potresnim slikama u kojima galebovi i svrake napadaju svoje žrtve, već i neprijatnim, reskim kricima koji ostaju urezani u sjećanje gledalaca, piše "Dojče vele".
Jeziva priča prati sudbinu Melani Denijels koja stiže na obalu Kalifornije. Tamo je napada galeb. Napadi ptica postaju sve češći i agresivniji, ima i mrtvih. Na kraju, jata ptica terorišu cijeli grad. Mnogi stanovnici bježe, drugi se zabarikadiraju u svojim kućama.
Hičkok uspijeva da od bezopasnih ptica napravi krvoločne zvijeri. Ali, odbio je da pri tome koristi samo krike kojima se ptice prirodno oglašavaju.
- Tako nešto čujem svaki dan. Treba mi nešto da uplašim ljude! - rekao je majstor svojim stručnjacima za ton.
Baš takve zvukove proizveo je njemački muzičar Oskar Zala. On je vladao neobičnim instrumentom - trautonijumom, odnosno malim električnim orguljama koje su prethodile sintisajzeru.
Oskar Zala je uz pomoć trautonijuma stvorio zvučne efekte za Hičkokov film - krike ptica, škripu prozora i vrata, čak i zakivanje eksera, dok se ljudi zatvaraju u svoje kuće da bi se zaštitili od ptica. Svi ti zvuci nastali su u jednom malom studiju u blizini Berlina, 1961. godine.
Muzikolog Frank Henčel sa Univerziteta u Kelnu kaže da je Hičkok namjerno želio da koristi elektronske zvuke.
- Muzika u hororima iz šezdesetih rado zaobilazi ritmiku i tradicionalnu harmoniju. Ona je atonalna. Ima puno disonance i oštrih tonova - kaže on.
Hičkok je koristio miks zvukova iz prirode i onih stvorenih na trautonijumu i za lepršanje krila i krike ptica. Uz pomoć Oskara Zale uspio je da izobliči i zov ptica u nešto prijeteće i agresivno.
Ipak, sam kraj ovog filma još je strašniji od dramatičnih scena u kojima ptice napadaju: preostali protagonisti napuštaju kuću, koja odavno ne nudi zaštitu. Prikazuje im se apokaliptična slika: bezbrojna jata opsjedaju okolinu, ali tek ponegdje se čuje tihi zov galeba ili vrane.
Hičkok za završnu scenu svog trilera koristi neprirodnu tišinu. I gledalac tada osjeća užasavajuću samoću.
Fobije
Neki njegovu potrebu za hranom dovode u vezu sa brojnim strahovima i anksioznošću. Poznato je da je patio od neobične fobije, ovofobije, straha od jaja. Najteži je bio tridesetih godina, kada je imao 140 kg. Poslije tog perioda uspio je da smrša, ali mu je kilaža stalno varirala. Obožavao je odreske i sladoled, kao i cigarete, koje su bile njegov zaštitni znak, zbog čega je prvi put završio u bolnici 1957. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
