Tamni vilajet ruskog Beograda: Misteriozna smrt generala Vrangela

Tamni vilajet ruskog Beograda: Misteriozna smrt generala Vrangela 08.10.2018 18:26 | Urbanestrane.rs.

Dok je u Evropi bjesnio Veliki rat 1917. godine, Rusija se našla na koljenima. Redom, gubili su bitke na istočnom frontu. Širom zemlje, komunisti su koristili ratno stanje. Revolucije iz februara i oktobra 1917, poslije kojih je slijedio trogodišnji krvavi građanski rat, izbrisale su carsku Rusiju sa karte svijeta.

Dio intelektualne elite Ruske imperije spas od boljševičkog progona potražio je u emigraciji. Blizu 40.000 ljudi naselilo se na teritoriji Kraljevine SHS. Snašli su se brzo. Do 1941. godine ruska bijela emigracija dala je značajan intelektualni doprinos srpskom društvu.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca spas je pronašao Petar Nikolajevič Vrangel, visoki Rus ledenog pogleda. Šira javnost za njega je prvi put čula kada se prošle godine na RTS-u emitovala serija "Sijenke nad Balkanom". U arhivskim knjigama opisuju ga kao lidera Rusa na ovim prostorima, prenose Urbanestrane.rs.

Koračao je samouvjereno i u svima budio strahopoštovanje, uprkos tome što ga je pratila reputacija gubitnika. Zbog tradicionalne kozačke crne uniforme sa gasirima – rezervnim patronama za pušku – dobio je zloslutni nadimak "Crni baron".

O njemu se zna da pripada staroj dvorskoj porodici pribaltičkih barona. Vrangel, korene vodi još iz 13. vijeka. U godini Berlinskog kongresa 1878. godine rodio se Petar Nikolajevič.

Sa 18 godina završio je tehničku školu u Rostovu, a 1901. godine je diplomirao na Rudarskom institutu u Sankt Peterburgu i postao inženjer. Iste godine stupa u elitni Gardijski konjički puk, da bi nedugo potom završio i Nikolajevsku konjičku školu i postao rezervni oficir.

Kada je počeo Rusko-japanski rat 1904. godine, dobrovoljno se prijavljuje u vojsku. Pošto se isticao u borbama, pokazavši izuzetne strateške i vojne sposobnosti, dobija ordenje Svete Ane i Svetog Stanislava, kao i čin poručnika. Učestvuje u kaznenoj ekspediciji u baltičkom regionu, a 1907. godine se vraća u Gardijski konjički puk. Diplomira na Vojnoj akademiji kao sedmi u klasi i do kraja života nije skidao oficirske epolete.

Vrangel je oženio ćerku člana Visokog suda Olgu Mihajlovnu Ivanenko 1907. godine. Sa njom je imao četvoro djece – Elenu, Petra, Nataliju i Alekseja.

Oktobra 1914. godine Vrangel postaje jedan od prvih ruskih oficira sa ordenom Svetog Đorđa IV stepena – najvišim ruskim vojnim odlikovanjem. Postaje pukovnik i dobija prekomandu na Jugoistočni front. Kao general-major 1917. godine dobija odlikovanje Krsta Svetog Đorđa za odbranu linije na rijeci Zbruč.

Poslije izlaska Rusije iz Velikog rata, general Vrangel napušta vojsku i odlazi u Jaltu na Krimu. Tamo je živio u dači dok ga boljševici nisu uhapsili krajem 1917. godine. Legenda kaže da mu je tom prilikom život spasla supruga Olga. Rekla je da želi da pogine sa svojim mužem i boljševici su se sažalili i ostavili barona u životu.

Vidjevši da je život na Jaliti rizičan, Vrangel odlazi u Kijev gdje se na kratko priključio armiji novostvorene države Ukrajine. Shvativši da Ukrajina postoji samo zahvaljujući ogromnoj pomoći Njemačke, Vrangel je napušta i priključuje se antiboljševičkoj Dobrovoljačkoj armiji. Dobio je da komanduje korpusom, a unapređen je u čin general-potpukovnika. Autoritativni komandant i pravedni administrator nije tolerisao bezakonje i pljačkaše u svojim odredima pa ga je narod zavolio.

General Vrangel ušao je u sukob sa komandantom Južne Rusije, generalom Antonom Denjikinom. Brojna neslaganja dovela su do toga da Vrangelu bude oduzeta komanda, pa on 1920. godine odlazi u izgnanstvo u Istanbul.

Nešto više od mjesec dana kasnije Denjikin napušta mjesto glavnokomandujućeg i Vrangel se vraća da preuzme dužnost vrhovnog komandanta snaga Bijelih na Krimu. Međutim, Crvena armija je bila jača.

Shvativši da nema kud, organizovao je masovnu evakuaciju sa obala Crnog mora. Svima je dao mogućnost da biraju – da se evakuišu sa njim i odu u nepoznato ili da ostanu u Rusiji.

Domovinu je napustio 14. novembra 1920. godine, brodom "General Kornilov", posljednjim koji je isplovio sa Krima. Živio je neko vrijeme na svojoj jahti "Lukul" u Istanbulu sve dok nije potopljena. Na nju je naletio i potopio je italijanski parobrod. U to vrijeme, Vrangel je bio na kopnu, a ovaj incident smatra se neuspjelim pokušajem atentata na Bijelog komandira.

Nastavlja da bježi, kao ranjena zvijer. Preko Tunisa, Vrangel sa svojim štabom stiže u Kotor. Uz posebne simpatije kralja Aleksandra Karađorđevića koji je studirao u Petrogradu.

Baron postaje vođa svih ruskih izbjeglica, kao najugledniji od svih Bijelih emigranata. Štab generala Vrangela nalazio se u Sremskim Karlovcima, gdje se nalazio i Sveti Sinod Ruske pravoslavne zagranične crkve. Supruga slavnog barona Olga posvetila se brizi o izbjeglicama. Tu ostaju do 1927. godine, kada se sele u Brisel.

 "Posljednja ruska zima – Tamni Vilajet Ruskog Beograda"

"Tog 27. septembara 2018. godine oko podneva stižem u Sremske Karlovce, prelijepi barokni gradić koji je usnio dubok san između obronaka Fruške gore i plavog Dunava. Mjesto predstavlja pravu riznicu srpske ali i svjetske istorije i kulture. Razlog mog dolaska jeste rad na knjizi "Posljednja ruska zima" koja istražuje život ruskih izbjeglica, ponajviše tokom boravka u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Od mnogih pisaca sam dobio savijet da je nemoguće napisati dobru knjigu na određenu temu, a ne osjetiti atmosferu mjesta na kojoj se odigrava.

U Ulici Mitropolita Stratimirovića nema mnogo prolaznika iako je radni dan. Najblaže rečeno stiče se utisak da je vrijeme stalo, pomalo i zbog velikog broja predivnih starih, ali na žalost vrlo slabo održavanih kuća koje se nalaze u jako lošem stanju.

Istoriju smo učili u obrazovnom sistemu Titove Jugoslavije, pod kontrolom nečega što se najprije zvalo potpuno apsurdno – OZNA (ili tačnije Odeljenje za zaštitu naroda koje je sudilo i presuđivalo po svom nahođenju), pa nije ni čudno što je veliki, gotovo epski protivnik komunizma (zla koje će u tom vijeku preokrenuti čitav svijet) general Vrangel morao biti zaboravljen.

Na adresi 19-21 nalazi se jedna prelijepa kuća sa kraja XIX vijeka. Ta kuća je podijeljena na dva indentična dijela, a u desnom dijelu kuće na broju 21, tačnije na drugom spratu ove dvospratnice živio je i radio čuveni general Vrangel od 1922. do 1926. godine. Sama vrata na ulazu u ovu zgradu kao i čini mi se sva ostala unutrašnja stolarija su u izvornom i u jako lošem stanju, ali samim tim ipak pružaju snažnu autentičnosti onog vremena kada su na ovom mjestu donošene vrlo bitne odluke vezane za rusku emigraciju.

Dok hodam kroz unutrašnje dvorište i hodnicima ove kuće penjući se ka Vrangelovom nekadašnjem stanu, možda zbog umora, a možda i zbog samog značaja ovog mjesta, najednom zastajem kao nekom tajnom silom zaustavljen, na trenutak u mislima pojaviše se likovi svih epskih istorijskih ličnosti nekadašnje svjetske sile Carske Rusije – Vrangel, Klimovič, Ljvov, Šuljgin, Miler… kao da jasno vidim njihove užurbane siluete zabrinutih lica kako na ruskom jeziku razmijenjuju mišljenja, dogovaraju se…

Krenimo redom, zašto je Vrangel došao baš u Kraljevinu SHS i Sremske Karlovce? Sam Vrangel je želio da dođe isključivo u Srbiju jer su druge savezničke države priznale Sovjetsku Rusiju. Odlukom Pašićeve Vlade iz 1921. godine dat je pristanak za dolazak Vrangela sa njegovim štabom i političkim organom Ruskim sovjetom, pod uslovom da se zbog protivljenja dijela opozicionih listova tačnije "Hrvat" iz Zagreba i "Jugoslavija" iz Ljubljane ipak izuzme Beograd kao sjedište štaba, već da to budu Kragujevac ili Sremski Karlovci.

Bila je sredina marta 1922. godine, kada je Vrangelov štab već našao smještaj u zgradi stare Gradske bolnice "Špitalj", te u svečanoj sali Magistrata i "Blagodejaniju" (zgrada danas ne postoji), ali i po privatnim kućama u Sremskim Karlovcima.

Tada je pod okriljem noći u snijegom okovane Sremske Karlovce stigao i sam Vrangel poznatiji kao "Crni baron", noćna mora komunista. Iako poražen u građanskom ratu još uvijek je Lenjinu i Staljinu drhtao glas na pomen njegovog imena i sjećanje na dane kada je u krvavom vrenju tokom mitske bitke u Caricinu (potonji Staljingrad) demonstrirao svoju moć i do nogu potukao boljševike uz rečenicu: "Ne mogu da se branim, prelazim u napad".

Boljševici su ga iskreno mrzili, u sovjetskoj enciklopediji iz 1938. godine su napisali o njemu: "Pametan ali neobrazovan, često arogantan bez obzira na svoje dvije diplome, beskrajno častoljubiv, mnogo polaže na sjaj i pozu". Od odlaska iz zemlje pa do smrti biće lovina crvenih careva iz Moskve.



Vrangelov život i rad

U Karlovcima je dočekan od saradnika u gotovo misterioznoj atmosferi. O tome je u Srbiji malo pisano.

Vrangel je bio religiozan čovjek, imao je sklonost kao i svi Rusi da vjeruje u čuda. Postoji ruska neprevodiva riječ "avos". Uzdati se u "avos" znači raditi nešto bez posebnog napora, ali uz očekivanje da će sve slučajno ispasti dobro. Ovoga puta ostati spokojan u ovakvoj situaciji bilo je moguće samo uz beskrajan optimizam.

Vrangel je ubrzo po dolasku u Sremske Karlovce zakupio kuću u Mitropolita Stratimirovića 19-21 i u nju se uselio sa svojim roditeljima koji su pristigli iz Drezdena i sa svojom ženom i djecom koji su pristigli iz Pariza.

Odmah po dolasku organizovao je Specijalni odsjek, obaviještajnu službu. Na čelu tog odjeljenja postavio je generala Klimoviča, posljednjeg šefa zloglasne tajne carističke službe poznatije kao Ohrana. Potom je osnovao političku organizaciju na čijem čelu je postavio Vasilija Šuljgina, te vojni štab kojim je rukovodio general Milera. U to vrijeme u Karlovcima je osnovan i Sveti Sinod Ruske pravoslavne zagranične crkve sa mitropolitom Antonijem kao poglavarom.

Za Lojda Džordža tvrdio je general Vrangel da je glavni krivac za neuspjeh njegove vojske jer je zahtijevao da Vrangel prekine borbu protiv boljševika i da se još u maju 1920. godine kada je Vrangel još uvijek bio na zavidnom nivou spremnosti za borbu, trupe iz Engleske povuku sa Krima.

Te iste godine u oktobru, kaže Vrangel, Britanija je izvršila pritisak na Poljsku da sklopi mir sa Sovjetskom Rusijom. Te okolnosti imale su za posljedicu da se 500.000 crvenih trupa prebace na Krim i da na taj način uslijed brojne nadmoćnosti prosto pregaze Vrangelove trupe. Situacija se iza toga nije mogla održati i moralo se pristupiti evakuaciji.

U vrijeme dolaska u Sremske Karlovce navodno je general Vrangel bio bez novca, ali je zatim uslijedilo obilno finansiranje od ruskih i stranih kapitalista, mada će ga u tom periodu pratiti i afera sa Petrogradskom založnom bankom. Nešto kasnije osnovaće i svoje preduzeće "Tehnika" sa udijelom od pet miliona dinara.

Osnovao je 1.septembra i ROVS sa glavnom idejom povratka u staru Rusiju putem oružanog obaranja poretka u Sovjetskoj Rusiji. U pomoć prilikom osnivanja ROVSa Vrangel će pozvati i misticizam, zahtijevajući da se ROVS proglasi "viteškim redom" Aleksandra Nevskog a da odnosi unutar organizacije budu zasnovani na gvozdenoj disciplini i poštovanju prema nadređenima.

Budi strahopoštovanje

Vrangel je bio visoki, vitki, ledenog pogleda Rus. Koračao je samouvjereno ulicam Sremskih Karlovaca i u svima budio strahopoštovanje, uprkos tome što ga je pratio glas poraženog. Zbog tradicionalne crne kozačke uniforme sa gasirima – rezrvnim patronama za pušku – dobio je zlosutni nadimak "Crni baron". Svima je padalo u oči da on živi neobično povučeno. Nikoga nije primao i do njega je bilo teže dospjeti nego do Dalaj – Lame.

Pričalo se da je Vrangel povučen zbog straha od atentata. Brižljivo je čuvan od strane njegove majke Marije Vrangel i sekretara Nikolaja Kotljarevskog, preko kojih se jedino moglo dospjeti do Vrangela. Svakoga dana odlazio bi u prostorije svoga generalštaba koji se nalazio u jednoj zgradi u porti Saborne Crkve i tu je ostajao sa svojim štabom.

Vrangel bi u slobodno vrijeme često odlazio na Dunav, gdje je u samoći pecao ribu i ostajao satima. Vrangel je svakoga dana dobijao ogromnu poštu: veliki broj novina i pisama, koje su mu slate iz svih krajeva.

Najveći dio dana provodio je u svojoj svijetloj sobi za rad, čiji je izgled u svemu nosio obilježje junačke istorije te armije, na čelu koje je general vodio borbu za čast i slobodu domovine.

Poređane na zidu ikone, blagoslov mnogobrojnih gradova oslobođenih 1919-1920. godine od crvenog ropstva – život sa starinskom ikonom – blagoslov ruskog sveštenstva novom vođi u Krimu, sa povezom ordena Sv. Georgija, slike, skice – sve to podsjeća na cijelu istoriju puta armije.

Sama pojava generala pravi utisak nečeg vojničkog, silnog i mističnog.

Visoka stasa, koštunjava, energična diktatorskog lica, čeličnih očiju, on je personifikacija snage i volje, pravi vitez koji može i mora da vodi mase sa sobom.

Poslije impresivnog utiska i posjete ovako važnog arhitektonskog dragulja prošetao sam i do kraja ulice Mitropolita Stratimirovića gdje se nalazi spomenik generalu Vrangelu, djelo Vasilija Azemeše, projekat koji su finansirali poslovni ljudi Viktor Lebedev i Dragan Avramov.

Posljednja noć "Crnog barona"

Kada je smatrao da je stabilizovao situaciju preselio se u Brisel, mada mnogi savremenici tvrde da to više nije bio onaj isti čovjek gvozdene volje. Ima i indicija da je bio u lošoj finansijskoj situaciji i da je porodica bila primorana na život prikrivenim siromaštvom u trospratnoj kući u Rue de Bel Air. Ta kuća postoji takođe i danas i u njoj su smještene kancelarije jedne projektantske kuće, zanimljivo je da na njoj nema spomen ploče.

Vrangel se nije ni u Briselu sretao sa strancima niti je primao nenajavljene goste. Jednog dana se pojavio brat njegovog sluge koji je istovremeno bio i njegov kuvar. General nije mogao sprečiti braću da se sastanu, niti je pokušao to. Činjenica je da je ovaj navodni "brat" bio mornar sovjetskog broda koji je pristao u Antverpenu pojavila se tek par decenija kasnije kada su otvoreni arhivi. Posjeta je trajala cio dan, a dva muškarca su svo vrijeme provela u kuhinji. Čim je muškarac otišao Vrangel se razbolio. Nijedan ljekar nije mogao uspostaviti jasnu dijagnozu.

Pojavio se hronični kašalj sa krvavim ispljuvkom, povišena temperatura praćena naizmenično drhtavicom, te noćno znojenje i naglo mršavljenje. Ni belgijski ljekari, a ni francuske i ruske kolege koje su pozvane iz Pariza nisu mogli učiniti ništa za Vrangela uprkos trudu da mu olakšaju bol i patnju. Sluga i njegov brat su nestali, a Vrangelovi prijatelji nisu uspjeli da ih pronađu, niti je pokretana istraga. Autopsija je utvrdila prisustvo velike količine bacila tuberkuloze iako Vrangel nije nikada bolovao od te bolesti. Nema sumnje da su bacili bili svježi i ubačeni iz spoljnog izvora. Po mišljenju stručnjaka ovo je moglo da se izvede samo inficiranjem hrane sa bacilima TB, a poznato je da su "trovači" OGPU imali takve otrove u tom periodu. Zločin je ostao pod velom misterije. Otrovan je od strane OGPU, tajne policije dobro infiltrirane u emigrantske krugove. Vrangel je ubijen iako je zvanično saopštenje glasilo da je umro.

Unuk Petra Vrangela, Peter Basilevski 2007. godine izjavio je da država još nije osudila zlo i odbio je da ostaci njegovog dede budu prebačeni iz Beograda u Moskvu."



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica