KOLUMNA: Srpska i(li) NATO

Milan Blagojević
KOLUMNA: Srpska i(li) NATO

Prije neki dan prof. dr Radomir Lukić je s pravom ukazao na mogućnost da o pitanju ulaska BiH (a time i Republike Srpske) u NATO odlučuje i Ustavni sud BiH. Profesor Lukić je s tim u vezi ispravno podsjetio sve nas najprije na to da je svojevremeno visoki predstavnik nametnuo Zakon o Savjetu ministara BiH, kojim je protivustavno smanjio zaštitu nacionalnih interesa u toj saveznoj instituciji, jer izvorno iz Ustava BiH proizlazi jedini zaključak da se i u Savjetu ministara i u Predsjedništvu BiH mora obezbijediti nacionalni paritet i konsenzus kod odlučivanja o bilo kom pitanju.

Profesor Lukić je dalje takođe ispravno ukazao na mogućnost zaštite nacionalnih, odnosno entitetskih interesa i u oba doma Parlamentarne skupštine BiH (PS BiH), jer Ustav BiH propisuje (u članu 4) da svaki akt (pravni ili politički) u PS BiH moraju usvojiti oba njena doma (i Predstavnički dom i Dom naroda). A u Domu naroda svaki akt može biti proglašen destruktivnim po vitalni nacionalni interes Srba, Bošnjaka ili Hrvata, ako tako odluči većina delegata iz bilo kog od ovih naroda. Praktično, a pošto Srbi i Republika Srpska imaju svojih pet delegata u Domu naroda, dovoljno je da tri srpska delegata proglase bilo koji akt destruktivnim po vitalni interes srpskog naroda (a time i Republike Srpske). U tom slučaju dalje je potrebno da za taj akt, da bi bio usvojen u Domu naroda, glasa većina srpskih, većina bošnjačkih i većina hrvatskih delegata, što znači da, ako za njega nisu glasala tri srpska delegata, akt nije usvojen. Za ovaj slučaj Ustav BiH daje pravo većini bošnjačkih ili hrvatskih delegata da stave primjedbu na pozivanje srpskih delegata na srpski vitalni nacionalni interes, nakon čega se najprije formira paritetna zajednička komisija od tri delegata s ciljem rješavanja ovog pitanja, a ukoliko joj to ne uspije, predmet se, kako je izričito propisano Ustavom BiH, “upućuje Ustavnom sudu BiH koji će po hitnom postupku preispitati proceduralnu ispravnost slučaja”.

Preglasavanje

To je kvintesenca konstitutivnosti naroda u BiH, a ne ono što je, po zahtjevu Alije Izetbegovića, Ustavni sud BiH preglasavanjem sudija svojevremeno neustavno proglasio kao navodnu konstitutivnost naroda na cijeloj teritoriji BiH i što se od tada do danas uporno neustavno nameće svima nama.

Pažljivom čitaocu svakako neće promaći činjenica kako sam prethodno apostrofirao riječi da će Ustavni sud BiH preispitati “proceduralnu ispravnost slučaja”. Učinio sam to zbog toga što takva ustavna odredba daje navedenom sudu samo pravo da se u ovom slučaju bavi proceduralnim pitanjima, to jest da li je pozivanje na vitalni nacionalni interes ispravno u procesnopravnom pogledu, a ne da bilo kako odlučuje i o tome da li je u materijalnom pogledu riječ o tom interesu i da li je akt čije se usvajanje predlaže destruktivan po nacionalni interes srpskog naroda.

Stoga bi, kad se ovako tumači Ustav, a samo takvom (logičkom i ciljnom) tumačenju ima mjesta, srpski delegati u Domu naroda PS BiH imali puno pravo da, u ujdurmi natovskog prisiljavanja da BiH postane članica NATO-a, takav akt, koji mora biti dostavljen PS BiH na odlučivanje, proglase destruktivnim po vitalni interes srpskog naroda (i Republike Srpske), jer bi to takav akt svakako bio.

E zbog ovog i ovom sličnih slučajeva profesor Radomir Lukić je neki dan, takođe s pravom, ukazao ne samo na to da bi sve navedeno moglo završiti na Ustavnom sudu BiH, već i da je taj sud sam sebi, dakle protivustavno, proširio nadležnost. Naime, iz kazivanja profesora Lukića, i ne samo njega, proizlazi da je Ustavni sud BiH sam sebi dao pravo da, kad, recimo, pet srpskih delegata u Domu naroda PS BiH proglase destruktivnim po Srbe neki akt čije usvajanje se traži, u tom slučaju on odlučuje ne samo o proceduralnoj ispravnosti pozivanja na zaštitu konstitutivnosti srpskog naroda, već će sudije tog suda odlučivati i o tome da li je povrijeđena konstitutivnost Srba. To u konačnom znači da će, kako nam pokazuje višegodišnje negativno iskustvo, dvoje sudija Bošnjaka i troje inostranih sudija reći da, iako Srbi i Republika Srpska neće u NATO i zbog toga njihovi delegati glasaju protiv toga, ipak navodno nije povrijeđena konstitutivnost Srba, jer tako smatra dvoje Bošnjaka i troje stranaca.

To su, dakle, zamke koje vrebaju i o kojima treba reći našim građanima, ali i ukazati na još jednu veoma važnu stvar. Ona je u vezi s nečim na šta sam svojevremeno (u oktobru 2017) ukazivao javno gospodinu Valentinu Incku. Naime, rekao sam mu da spoljna politika jeste u nadležnosti institucija BiH, ali da, kad je riječ o određivanju sadržaja tog pojma, nije isto da li se radi o spoljnoj politici unitarno ili složeno uređene države, a naročito to nije isto kad se radi o državi kakva je BiH, koja je i konfederacija i federacija. U takvim državama omogućuje se i federalnim jedinicima da utiču na kreiranje i sprovođenje spoljne politike. Podsjetio sam tada gospodina Incka, kao ovdašnjeg vojnika Zapada, na Ustav njegove Austrije, koji je u oblastima poslova EU (a i to je spoljna politika Austrije) dao pravo austrijskim pokrajinama da učestvuju na sastancima Savjeta EU. Ovaj put ću ga podsjetiti i na slučaj federalne Australije, u kojoj je čitavom serijom sporazuma između te federacije i njenih federalnih jedinica omogućeno ovim potonjim da i svaka od njih učestvuje u kreiranju i raspravljanju o australijskoj spoljnoj politici.

Vitalni interes

E sve to propisuje i Ustav BiH, ali na jedan specifičan način na kakav se ne nailazi u svijetu federalizma, pa je utoliko naše iskustvo dragocjeno ne samo za nauku ustavnog prava već i za odlučivanje hoćemo li Srpsku (i)li ćemo NATO. Ono što slijedi u nastavku, a što sam ostavio za kraj, potvrđuje dvije stvari. Jedna je da je i Republika Srpska svojevrsni subjekt ne samo unutrašnjeg nego i međunarodnog prava. To najprije proizlazi iz činjenice da je Srpska kao takav subjekt potpisala Dejtonski mirovni sporazum kao međunarodnopravni ugovor, čime su priznati kako njeno ime tako i njen međunarodnopravni subjektivitet. Ali, sve ove činjenice proizlaze više nego jasno i iz člana 5. Ustava BiH. Naime, u njemu je propisano da član Predsjedništva BiH koji se ne slaže sa bilo kojom odlukom te savezne institucije može da je proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran. Dalje ću podsjetiti da Predsjedništvo BiH ima isključivu nadležnost za ratifikaciju bilo kog međunarodnog sporazuma. To znači da Predsjedništvo BiH ima nadležnost da odlučuje i o ratifikaciji sporazuma o pristupanju BiH NATO-u, tako da BiH ne može postati članica tog saveza ako Predsjedništvo BiH ne donese odluku o ratifikaciji takvog međunarodnog sporazuma.

I upravo na ovom mjestu Republika Srpska postaje subjekt kojem je Ustavom BiH, a i međunarodnim pravom (Dejtonskim sporazumom), priznato pravo da raspravlja i odlučuje o spoljnoj politici BiH. Kako? Pa maločas smo vidjeli da član iz Republike Srpske u Predsjedništvu BiH (a to je sada gospodin Milorad Dodik) ima pravo da bilo koju odluku te institucije proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran. U tom slučaju on to mora učiniti u roku od tri dana po njenom usvajanju od strane ostala dva člana Predsjedništva BiH. Nakon toga odluka se mora odmah dostaviti Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) i ako ta skupština potvrdi stav o destruktivnosti odluke po vitalni interes Republike Srpske, što NSRS mora učiniti dvotrećinskom većinom glasova svojih poslanika i u roku od 10 dana po prijemu odluke, tako osporena odluka neće imati učinka. Da rezimiram, član iz Republike Srpske u Predsjedništvu BiH i NSRS imaju, dakle, ovo ustavno pravo, koje je najefikasnije sredstvo za odbranu od natoizacije Republike Srpske i ovog prostora. Da li će do toga doći i da li će predstavnici Republike Srpske to i učiniti, ostaje da se vidi.

Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana