Sva djeca su razmažena onoliko koliko im je dozvoljeno da budu

Glas Srpske
Sva djeca su razmažena onoliko koliko im je dozvoljeno da budu
Sva djeca su razmažena onoliko koliko im je dozvoljeno da budu

Vidi se da si jedinac! Misliš da se cijeli svijet vrti oko tebe. Razmažen si, uobražen i sebičan.

Jeste li i sami nekada upali u zamku stereotipa, pa ove etikete olako zalijepili na lice i naličje djece bez braće i sestara? Već na prvo saznanje da su jedinci, optužili ste ih za bahatost i osudili na ignorisanje? Nazvali ih arogantnim čudacima i usamljenicima nesposobnim za život? Ako ste prihvatili mišljenje o jedincima kao bićima koja ne znaju da dijele ni emocije ni stvari, jer im roditelji previše ugađaju i nemaju konkurenciju u domu, možda je vrijeme da ih pogledate iz drugog ugla. Jer, novija istraživanja pokazuju da su oni razmaženi i sebični onoliko koliko i sva druga djeca. Mogu da budu, ali i ne moraju.

- Mit o njihovoj razmaženosti je najrasprostranjeniji, ali da je to samo mit govori činjenica da prilično razmažene djece ima i u porodicama sa više mališana - tvrdi psiholog Suzan Njuman, autor knjige o zadacima roditeljstva sa jednim djetetom.  Mnogobrojna istraživanja rađena posljednjih 30 godina opovrgla su priče o jedincima, pokazujući da njihovo ponašanje najvećim dijelom zavisi od vaspitanja. Vrlo je dominantan i stereotip da oni vole svima da šefuju, što opet nije tačno. Djeca to rade onoliko koliko im roditelji dopuste.

Kada čujemo da je neko jedinac, najčešće ga proglasimo usamljenikom koji nije naučio da se igra sa drugom djecom, pa ne zna da dijeli igračke, zapažanja i osjećanja. Pomislimo da nikada nije morao da se bori za pažnju i naklonost. Svi su mu samo “titrali”, pa je mogao da bira šta će jesti, koju igračku će imati, šta će obući. Navikao je da mu roditelji, babe i djedovi kupuju poklone i ispunjavaju hirove, a ako ima i tetku, dovoljno je samo da pokaže prstom šta želi. Zbog toga, navodno, društvo vršnjaka samo remeti njegovo “carevanje” i ljulja mu “tron”. No, ni to nije tako crno-bijelo.

- Ta djeca se razvijaju kao i sva druga, jer iako nemaju braću i sestre, uče da komuniciraju sa rođacima, vršnjacima u parku, vrtiću, školi. Štaviše, ona najčešće vole da budu u društvu druge djece, baš zato što su jedinci, tako da se vjerovatno i više od drugih trude da budu prihvaćeni u igri i u društvu. Ponekad im je “ulaznica” za druženje upravo širokogrudost - objašnjava Njumanova.

Studija koju je dr Toni Fablo radio u periodu od dvadesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka, razbila je još jedan mit. On je objasnio da priča o tome da se jedinci ne snalaze u životu - jer su sva pažnja i ljubav roditelja usmjerene na njih, pa kada odrastu, nisu sposobni da sami donose odluke, prilagođavaju se na promjene i drugima udovoljavaju - nije tačna.

- Jedinci se jednako dobro ili čak i bolje adaptiraju na nove okolnosti, nerijetko su bolji đaci od ostalih i imaju bogatiji fond riječi - tvrdi Fablo. Jedinci pokazuju sjajne rezultate na testovima inteligencije i češće se odlučuju na sticanje visokih akademskih diploma. Kako dobijaju nepodijeljenu pažnju roditelja i više razgovaraju sa njima, bogati im se rječnik, što nesporno utiče na razvoj inteligencije - kazao je on.

Psiholozi kažu i da jedinci uglavnom razvijaju veoma blizak odnos sa roditeljima, pa taj model kasnije prenose i na odnos sa supružnikom. Potrebna im je bliskost i zato grade prisne, posvećene odnose. Ali da ne bi manipulisali svojom pozicijom, koristeći status jedinca kao privilegiju, savjet stručnjaka je da odrasli ne naglašavaju činjenicu da su oni jedni, jedini. U protivnom zaista mogu da pomisle da je svijet pozornica samo za njih. Važno je da se što ranije i što intenzivnije “miješaju” sa drugom djecom, da se igraju sa njima, treniraju timske sportove, idu na ekskurzije i rekreativnu nastavu... U takvim okolnostima imaju sasvim podjednake šanse kao i ostali da (ne)izrastu u samožive i razmažene ljude.

 

Vole da se druže sa drugima, cijene sebe

Kao kontrateža stereotipu da jedinci nisu dobri prijatelji, dolaze novije studije koje pokazuju da su oni često socijalno pismeniji. Praćenjem ponašanja djece u britanskim vrtićima, vaspitačice su primijetile da jedinci lakše formiraju i pažljivije održavaju prijateljstva, a pri tome se ne plaše samoće, što je veoma važno.

- Jedinci vole da provode vrijeme sami sa sobom, što se pretvara u sigurnost da će ih i drugi voljeti. Otporni su na pritisak vršnjaka, nisu spremni da žrtvuju lični integritet zarad društvenog pripadanja. Previše cijene sebe da bi tako nešto uradili. Njihov identitet manje zavisi od prijatelja koje imaju, a više od toga kakvom osobom sami sebe smatraju - rekao je psiholog Karl Pikard.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana