Šta nam je borba donijela

Anita Janković-Rečević

Prođe još jedan 8. mart i Dan žena. Dobile smo ruže, parfeme, poneku knjigu, minđuše, cipele i mnogo riječi podrške kojima je istaknuto da smo pokretačka snaga društva, vlasnice najpozitivnijih ideja, nezamjenjive supruge, sestre, majke, domaćice i kraljice.

Sada kada je “naš dan” prošao i slavljenička atmosfera utihnula, vrijeme je za surovo “triježnjenje” i vraćanje svakodnevici. I to onoj svakodnevici u kojoj nas niko ne pita kako smo, možemo li nešto, jesmo li umorne, treba li nam poljubac, zagrljaj i pet minuta pažnje.

Na borbu za socijalnu, ekonomsku i političku ravnopravnost potrošile smo više od jednog vijeka, ali je pitanje gdje nas je ta naša borba dovela.     

Grubo gledajući, čini se da nismo mnogo odmakle od pripadnica ljepšeg pola koje su živjele u doba Klare Cetkin i Luize Cic.

Tačno je da su žene danas obrazovanije, pohađaju priznate univerzitete, imaju pravo glasa na izborima, obavljaju poslove koji su prije 100 godina smatrani isključivo muškim, vode državničke poslove i ostvaruju ambiciozne ciljeve o pitanju karijere.

Međutim, kada se zavjesa samo malo odškrine, vidljive su hiljade i hiljade žena, posebno na području Balkana, koje su zauvijek svoje snove pustile niz rijeku. Zarad mira u kući, dječje sreće, ali i da bi ugodile roditeljima i braći, zaboravile su ko su, šta su, šta vole i žele.

Žene koje žive “na grbači muža” nerijetko zbog te činjenice dobijaju šamar za preslan ručak ili zato što pričaju “kad ih niko ništa ne pita”. Ništa bolje ne prolaze ni one koje imaju posao i same zarađuju svoj hljeb, jer nakon što odrade osam sati u preduzeću, kod kuće ih dočeka kuvanje, peglanje, čišćenje, pisanje domaćih zadataka djeci, ali i tješenje muža koji je, jelte, imao stresan dan na poslu. Jer ona sve može.  

Iako raznorazni zaštitnici ženskih prava pozivaju pripadnice nježnijeg pola da ne trpe nasilje i ne skrivaju batine, one i dalje popunjavaju stupce crne hronike kao najčešće žrtve porodičnog nasilja.

Samo od 2000. do 2017. godine u Republici Srpskoj je ubijeno 105 žena kojima su mahom presudili muževi, ljubavnici, očevi i braća. 

Koliko je tek onih koje su zoru dočekale u suzama, glave zagnjurene u jastuk kako njihov jauk slučajno neko ne bi čuo.

Kada je u pitanju zapošljavanje, rukovodeće pozicije i dalje pripadaju muškarcima. I dok je u Srpskoj situacija nešto bolja, na nivou BiH, u foteljama Savjeta ministara ne sjedi nijedna dama.

Porazno je i to što se ženama na intervjuima za posao i dalje više gleda u dužinu suknje, ljepotu očiju i širinu osmijeha, a manje u CV koji obiluje najrazličitijim sposobnostima i vještinama.

Sve pobrojano dokaz je da stoljetna borba nije dala rezultate i da su razlike među ženama i muškarcima ogromne, a čini se i nepremostive. Možda je vrijeme da odustanemo od te priče da mi možemo i trebamo sve. U redu je da kažemo da nešto ne možemo i da mislimo samo na sebe, jer u posljednjih sto godina i dalje mislimo na sve više nego na sebe.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana