Glumac Voja Brajović za “Glas Srpske”: Narod truju kičem i mržnjom

Danko Kuzmanović
Glumac Voja Brajović za “Glas Srpske”: Narod truju kičem i mržnjom

Mislim da ako vam je neko dao dar onda imate dužnost da ga vi nekom i date. Uvek smo u poziciji da budemo birani, jer neko nas za nešto vidi, neko nas za nešto koristi, nekome za nešto poslužimo, a naše je da se iskažemo i da ono što govorimo i što radimo jeste umetnost.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Voja Brajović, koji je u Banjaluci boravio iz dva razloga - zatvorio je 42. sezonu Banjalučkog studentskog pozorišta i odigrao predstavu “Voz” u Gradskom pozorištu “Jazavac”.

GLAS: Trenutno igrate u nekoliko predstava, pojavili ste se u “Senkama nad Balkanom” i čak ste režirali jedan komad. Pažljivo birate sve što da radite?

BRAJOVIĆ: Birao sam šta ću raditi. Da li ću igrati ovo ili ono. Imao sam tu priliku da mogu da biram uloge. Onda sam uzeo jedan komad Kormaka Makartija koji se originalno zove “Sunset limited”, koji sam video u jednoj filmskoj izvedbi i rešio da ga približim našem narodu. Zamolio sam moju Milicu da to prevede i onda sam shvatio da to može da se igra u jednom sasvim drugačijem prostoru. Pa mi je bilo glupo da, ako već to hoću da radim, tražim reditelja pa da mu ja namećem šta bih ja voleo. Nije ni pristojno. Tako sam rešio da ja to uradim, što nije baš zahvalno.

GLAS: Sa kakvim se problemima bore likovi Vaše predstave “Voz”?

BRAJOVIĆ: Adaptirao sam tekst tako da ostane esencija onoga što je Kormak hteo da napiše i što je napisao i ostavio kao otvorenu temu. Mislim da komad i kod gledaoca počinje kada se završi predstava. Tada gledalac počinje da razmišlja gde je on u celoj toj priči, u toj raspravi, u toj filozofsko-teističko-deističkoj raspravi. U suštini svaki čovek, bilo kog nivoa obrazovanja, u nekom trenutku razmišlja o smislu življenja. O tome, ne samo kako je došao, to je slučajnost, nije njegov izbor, već kako će i gde otići.

GLAS: Sa čime se naš narod trenutno najviše bori, u kulturološkom smislu?

BRAJOVIĆ: Ako govorimo sa kulturološkog stanovišta, kultura je negovanje, kad se bukvalno prevede i pitanje je da li je naš narod u poziciji da ga neko neguje. Mislim da ne. Mislim da ga truju. Truju ga šundom, kičem i mržnjom. To je nešto što razjeda suštinu suštine svakoga bića, a ne samo našega naroda. To je ono što bih želeo da nestane.

GLAS: Da li se vodilo više računa o kulturi ranije, kada ste Vi počinjali?

BRAJOVIĆ: Ako govorimo o novcu, bilo je nešto više novca. Moja borba je bila upravo za odnos cele države prema kulturi, prema poziciji u kojoj se nalazi Srbija i srpski narod i u kojoj se nalaze drugi narodi i negde se to uspevalo. Ja sam tražio da postoje interministarska dogovaranja. To mi je bilo utopijski značajno. Pare su uvek - ono što se kaže “koliko para, toliko i muzike”, ali je suština da one budu usmerene na pravo mesto, odnosno da se ne troše, ne bacaju tamo gde je to zaludno. Bilo je više novca, pažnje, usmerenja i mnogo više nerealizovanih stvari.

GLAS: Kada biste sada napravili presjek karijere, na koje pozorišne, a na koje filmske uloge ste posebno ponosni?

BRAJOVIĆ: Sebe doživljavam kao pozorišnog glumca, a tu sam već pedeset godina. Sve ostalo je film ili televizija, to je dobro i to je naravno najsavremeniji medij. Uvek sam smatrao da je u pozorištu za glumca veća sloboda da se iskaže, ima više šanse da pokaže svoj dar. Nekad čovek može da bude glumac, ali je pitanje gde je umetnost u tome. To nije generalno. Negde se glumac u pozorištu može bolje iskazati nego na filmu, a to je pitanje odnosa prema uslovima u kojima se radi.

GLAS: Pošto ste uglavnom birali uloge, postoji li neka uloga za koju Vam je žao što ste je odbili?

BRAJOVIĆ: Pa imao sam tu privilegiju da sam to mogao. Naravno da mi je žao što nešto nisam probao, ali ne može da mi bude žao jer ne znam kako bi to bilo. Imao sam svojevremeno više ponuda nego što sam imao vremena da to uradim, a to se glumcima često dešava. Neke uloge nisam mogao da radim, jer sam radio neke druge. Nisam bio slobodan. Tako da kada me pitaju kako je i kako sam, ja kažem “hvala Bogu u gužvi sam, radim”.

Bavljenje istinom

GLAS: Koju biste poruku uputili mladim umjetnicima koji tek počinju da se bave glumom?

BRAJOVIĆ: Mislim da svaki glumac treba da se bavi istinom. Ja sam uvek maštao da u glumi, u toj našoj umetnosti, doživim tu vrstu apstraktnog. Za tim sam žudeo. To treba da mu bude osnovna inspiracija i želja. To ne znači da treba da bude manje ljubavi ili manje romantike, manje komedije, ne, ne znači. To znači samo veći izazov, veće oduženje onome zbog čega ima svoj talenat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana