Nataša Perić i Danilo Kerkez, glumci, za “Glas Srpske”: Stvarnost se pretvara u nepodnošljivi vulgarizam

Danko Kuzmanović
Nataša Perić i Danilo Kerkez, glumci, za “Glas Srpske”: Stvarnost se pretvara u nepodnošljivi vulgarizam

Ne možemo stalno živjeti u onoj “Meći na se, u se i poda se”, sada kada se naša stvarnost pretvara u nepodnošljivi vulgarizam. Želim da vjerujem u ljudsku promjenu.

Pozorište može da bude moćna stvar, ono nije samo predstavljačka umjetnost, ono može biti ogroman eksperiment na samom sebi. Eksperimenti, ispitivanja ljudskog duha, ne mogu biti dublji ako ih ne činimo na samom sebi.

Kazala je ovo za “Glas Srpske” glumica Nataša Perić, s kojom smo, kao i sa Danilom Kerkezom, kao najmlađim glumcima ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske, razgovarali o protekloj 89. sezoni i budućim planovima.

GLAS: Pošto se završila i ova, 89. sezona Narodnog pozorišta RS, da li ste počeli sabirati utiske prisjećajući se najzanimljivijih momenata sa pozorišne scene ili ispred kamera?

PERIĆ: Sezona se završila, ali ipak mi je potrebno neko vrijeme za kontemplaciju. Valjda zato i imamo odmor. Pored predstava koje sam radila, imala sam priliku da zaigram i u TV filmu “O životu i o smrti” u produkciji Redakcije dramskog i domaćeg serijskog programa Radio-televizije Srbije, prema scenariju Predraga Perišića, u režiji Predraga Velinovića. Film je baziran na tragičnom događaju bombardovanja zgrade Radio-televizije Srbije u aprilu 1999. godine i predstavlja svojevrsnu posvetu žrtvama. Drago mi je što sam bila dio te priče. Iskustvo i stvari koje sam naučila, prvenstveno od sjajnog čovjeka direktora fotografije Milorada Glušice, reditelja Velinovića i od kolega glumaca, od velikog su mi značaja. Sve što je razmijenjeno između nas ispred i iza kamere (ili na sceni i iza nje) dovoljno je dobro, to ne treba dovoditi u pitanje. Nekad analiziram osjećanja, nekad ne. Ali se nikad poslije predstave ne osjećam besmisleno. Naprotiv. Smisao svih mojih života samo se potvrđuje.

KERKEZ: Hm, sabiranje utisaka. Nisam takav čovjek, rijetko kad sabiram ili slažem negdje na neke police utiske, iskustva ili šta god već. Prije bih rekao da se budim i idem dalje. Juče ostaje juče, ono što se primilo, primilo se, što nije, stići će me i ošamariti. Što se protekle sezone tiče, da, bilo je svega i svačega i drago mi je zbog toga. Tri premijere, odlični tekstovi, reditelji sa kojima prvi put radim, dobro poznati partneri na sceni. Sve u svemu, dinamična i radna sezona je iza mene. Polomljena šaka, tačnije prst, na predstavi je nešto čega ću se sjećati dugo, na svaku promjenu vremena.

 GLAS: Čekate li s nestrpljenjem nove uloge, koje će to biti? Možete li nam otkriti i na čemu biste voljeli da radite, a još niste?

PERIĆ: Ne mogu vam otkriti buduće uloge koje ću tumačiti, jer ih ni sama ne znam. Nemam žudnju za nekom određenom ulogom. Imam radoznalost. Nikad nisam željela da pošto-pošto igram neku ulogu jer sam uvijek smatrala da je uloga samo dio mog sveukupnog postojanja. Vremenom će sve doći, ako si zaslužio. Raduje me otkrivanje nekih novih sopstvenih mogućnosti.

KERKEZ: Tek smo završili ovu sezonu, tako da to nestrpljenje nije veliko trenutno, ali da će rasti, hoće. Brzo dosadi buditi se kasno i razmišljati kako ubiti dan. Ne znam šta se sprema za iduću sezonu, to treba da pitate našeg umjetničkog direktora Vladimira Đorđevića. Nadam se da misli na mene i da me planira nagraditi nekom dobrom prilikom. Volio bih da radim na filmu. Naravno, pozorište i igra u njemu je nešto spektakularno. Spiska nema, nema nekih određenih likova koje bih volio tumačiti, više pisaca koje bih da radimo. Maksim Gorki, Judžin O'Nil... A film, jer nikad nisam radio na njemu, možda ni neću. Mada, ne zna se šta nosi dan, a šta nosi noć. Imam neke ideje u vezi sa filmom i nadam se da će taj projekat dobiti svoj epilog. O tom - potom.

GLAS: S kojim likom ste se najviše identifikovali do sada i zašto?

PERIĆ: Glumac se identifikuje sa svakim likom. Nisam sigurna koje je mjerilo “najviše” identifikacije. Ove sezone sam mijenjala koleginicu Belindu Božičković u predstavi “Malo blago” Gradskog pozorišta “Jazavac”. Predstavu je režirala Slađana Kilibarda, a u njoj igraju još i sjajne Nataša Ivančević i Slađana Zrnić, od kojih sam mnogo naučila igrajući s njima i uz njih. Lik Biljane koji tumačim je glumački vrlo izazovan i zahtjevan. Njeni odnosi sa bakom, majkom i djetetom su mi vrlo bliski, kao i mnoge situacije u kojima se ona našla. Njena borba, nježnost i agresivnost u isto vrijeme su odzvanjali u meni.

KERKEZ: Još nisam osjetio taj sudar stvarnosti i pozorišne iluzije na sceni. Znam da se može desiti i da ću to tad prepoznati, to je posebna vrsta ludila. Gubi se granica i lako sve može postati privatno, treba biti vješt žongler u tim situacijama. U ovom trenutku to bi morao biti neko ko je razočaran u ljude, njihovo poimanje iskrenosti, duha, ljubavi i samopoštovanja. Odbacivanje časti i svega onoga što nas čini ljudima. Neko ko se s tim bori i koga to boli. Danas je teško vjerovati, uvijek smo na oprezu, a i moramo jer ljudi imaju sto lica. Eto, s njim bih se identifikovao kad bi bio napisan.

GLAS: Po čemu ćete najviše pamtiti proteklu sezonu?

PERIĆ: Ne mogu da izdvojim određen trenutak za pamćenje. Možda prije neku vrstu osjećanja, a to bi bio ponos. Ponosna sam na cijeli ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske. Uspjeli smo “iznjedriti” jednu veliku ansambl predstavu “Zločin i kazna”, u režiji Dušana Petrovića, sa velikim uspjehom, što nije mala stvar. Išli smo na mnoge festivale, osvajali mnoge nagrade, između ostalih naša “Karolina Nojber” je ove godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu dobila dvije nagrade, Kokan Mladenović za režiju i Irena Popović za muziku. Srećna sam što sam dio predstava kao što su “Naši dani”, “Karolina Nojber”, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, koje se i te kako tiču naše stvarnosti. Ne možeš biti zatvoren u svojoj vrsti umjetnosti, moraš imati javnu riječ.

KERKEZ: Pamtiću ljude koje sam upoznao, emocije koje su se desile, ono kako sam se ja osjećao tokom ove sezone, kako profesionalno, tako i privatno. Nije bila laka sezona, ali tijelo pamti, valjda će se nekad i opametiti. Volim naš mozak, on će to uraditi za mene - zapamtiti ono što se zapamtiti mora.+

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana