Momir Krsmanović, književnik iz Beograda, počasni građanin Rogatice

Sreten Mitrović
Momir Krsmanović, književnik iz Beograda, počasni građanin Rogatice

Rogatica - Strahote Drugog svjetskog rata, dom za ratnu siročad, mašinbravarski zanat u borskom rudniku, radnik u “Ivi Loli Ribaru” u Beogradu, novinarstvo i na kraju književnost sa izdate 22 knjige najkraći je kroki za portret Momira Krsmanovića, koji je 27. septembra, na Dan opštine, proglašen za počasnog građanina Rogatice.

Ovo je prvo priznanje ove vrste koje je dobio neko u ovoj opštini od oslobođenja 1945. godine.

- Zaslužio ga je Momir Krsmanović - rekao je na svečanoj sjednici SO predsjednik Đoko Razdoljac - objavivši 22 knjige proze uglavnom o temi stradanja Srba i iz ove opštine tokom Drugog svjetskog rata.

Kako je sve počelo Momir Krsmanović je ispričao u kratkim crtama.

- Moje ozbiljnije pisanje počelo je u listu fabrike “Ivo Lola Ribar” u Beogradu, u kojem sam bio novinar i urednik. Nakon što sam završio novinarsku školu pri Jugoslovenskom institutu za novinarstvo i postao član Udruženja novinara Jugoslavije, djelokrug rada prenio sam na fabričke listove “Zelengora”, “Planum”, “Brodogradnja”, ali i list “Mladost”, “Dugu” i neke druge listove. Pisao sam uglavnom kratke priče o raznim temama i, sjećam se, dobro su čitane - rekao je Krsmanović.

Za njegov ulazak u svijet književnosti zaslužan je i Ivo Andrić.

- Mlad i ambiciozan, negdje oko 1955. godine, računajući na činjenicu da sam iz Višegrada, sa desetak tih mojih kratkih priča otišao sam kod “mog zemljaka” Ive Andrića u Savez književnika Jugoslavije, čiji je on tada bio predsjednik. Ljubazno me je primio i poslije “legitimisanja” i saznanja ko sam i odakle sam, uzeo je te moje pričice i rekao da navratim za petnaestak dana po njegovo mišljenje - kazao je Krsmanović.

Nakon petnaest dana Andrić mu je potvrdio talenat.

- Moj ponovni dolazak kod Ive protekao je u analizi jedne moje priče sa naslovom “Vizija”. Rekao mi je da nju nisam dao da je pogleda, njegov odgovor bio bi “mani se ovoga posla”. Andrić je kroz priču “Vizija” osjetio, kako je rekao, da imam talenta i da mogu postati pisac, uz uslov da moram još puno raditi i posebno čitati - prisjeća se Krsmanović.

Nakon priča napisao je i roman koji je zbog osjetljive teme nailazio samo na neodobravanja.

- Počeo sam sa romanom “Teče krvava Drina”, koji sam imao u rukopisu već 1963. godine, ali bez četvrtog toma. Za štampanje nudio sam je većem broju izdavača. Zbog osjetljivosti materije, uglavnom iz političkih razloga, niko nije htio da je štampa i ona je svjetlo dana ugledala tek 1983. godine - kazao je Krsmanović.

Uprkos tome nije odustajao, te je svoju ideju izgurao do kraja.

- Marljivo sam radio i došla je knjiga “Krvave ruke islama” u tri toma, zatim sedam knjiga “Golgota srpskog naroda 1941-1957”, pa “Triptih o golgoti Srba u istočnoj Bosni i Hercegovini 1992-1995” i “Bog je zaplakao nad Bosnom”.
Sve ovo je bilo dovoljno da Momir Krsmanović dobije razna književna priznanja, ali i ovo koje mu je ukazala opština Rogatica - da postane počasni građanin ove opštine.

Bećković i Smiljanić o njegovom radu

Matija Bećković kazuje da Krsmanovićeve priče i knjige koje je napisao nisu samo romani, nego su i jedna dokumentacija, jedan dragocjen dokumenat: “On se nije umorio pišući i svedočeći, nadajući se da će se njegov narod setiti tih istina i tih žrtava, a on dobiti ono priznanje koje je odavno, odavno zaslužio.” Radomir Smiljanić u jednoj od recenzija svrstao je Krsmanovića među tri najveća srpska pisca. Prvi je Ivo Andrić, pišući o turskom periodu, drugi Dobrica Ćosić, koji je pisao o Drugom i Velikom ratu i treći Momir Krsmanović, pišući o stradanju Srba u Drugom svjetskom i posljednjem Otadžbinskom ratu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana