Milenko Stojičić, književnik, za “Glas Srpske”: Kiš je velika zagonetka

Danko Kuzmanović
Milenko Stojičić, književnik, za “Glas Srpske”: Kiš je velika zagonetka

Moja fascinacija Kišom traje još od mrkonjićkih gimnazijskih dana, kada sam u knjižari pronašao “Rane jade” i “Mansardu”! To su te knjige “samo za osetljive”, kako kaže Kiš. Odmah sam tavansku sobicu nadgradio u mansardu, krišom pušio “kišovske cigare”, a svoju mačku Zazu “preobrazio” u Kišovog psa Dinga.

Kazao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Milenko Stojičić koji će održati književno veče “Razgovori o Danilu Kišu” 9. aprila od 19 časova u crvenom salonu Banskog dvora Kulturnog centra.

Događaj je organizovan u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, čime se lagano korača ka ovogodišnjem festivalu “Imperativ” koji se održava od 30. maja do 3. juna.

Razgovor sa Stojičićem vodiće Sonja Stojičić-Grujić i Stevo Grabovac.

GLAS: Vaša fascinacija Kišom u djelima traje već više od deceniju. Čime Vas Kiš fascinira danas? Da li ste ovim zaokružili priču o Kišu ili ćete je nastaviti?

STOJIČIĆ: Kiš je velika zagonetka, i ne znam je li ovim knjigama zaokružena priča. Da sam u pravu, potvrđuje i roman o Kišu koji me je već uveliko “uzeo”. Radni naslov: “Jedan Dan Danila Kiša”! To je dan na Kozari, kada je dobio nagradu “Skender Kulenović”. Tamo su se Kišu dogodile čudesne stvari! Božji udeo u književnosti, rekao bi On!

GLAS: Objavili ste četiri knjige o Danilu Kišu, čini se kao da Vam je forma antologije i književnog portreta postala opsesija?

STOJIČIĆ: Da, antologije su moja opsesija! Ali, kakve antologije? “Klasične” antologije imaju malo mogućnosti za uživanje u izazovima raznih vrsta. Moje su antologije elastičnije, u drugom vrijednosnom ključu, pod drugim estetičkim imperativom! Osim tematskih antologija (knjiga kao lik, Banjaluka u pripovijetkama, Vrbas u poeziji, ekologija u književnosti...) uradio sam nekoliko antologija o našim piscima: Kočić, Andrić, helenista Milan Budimir, Ćopić, Kiš, Pavić... Oni su likovi u pričama savremenih pripovjedača eks-jugoslovenskog književnog prostora... Ili su njihovi likovi - likovi priča i drugih proznih formi.

GLAS: Upoznati ste sa današnjom književnom scenom, kako biste opisali savremenu književnost i njen položaj kod nas i u svijetu?

STOJIČIĆ: Prava riječ je - “scena”! A na književnoj sceni mnoštvo insceniranih situacija! Na našoj “književnoj sceni” moglo bi doktorirati desetak sociologa, psihologa i psihijatara! Na domaćoj književnoj sceni, na primjer, mnogo je “mladih” pisaca napalo književnost! (“Mladost” nije nikakva estetička mjerica!) Neki čak misle i da su stariji od književnosti! Kako nema kritičke arbitraže - zatrpani smo spomenarima, zagušeni izdavačkom hiperprodukcijom! Kada su štamparije izdavači, onda je to tako! Haos! O knjigama se piše kao o manekenkama - “sjajna je”, “lijepa”, “fantastična”, “genijalna”, “divna”, “prelijepa”, “zavodljiva”, a kad se te zamalo - knjige otvore, napadaju vas krvoločni moljci gramatike! Takozvanu stranu književnost je nemoguće pratiti, jer je svaka prevedena knjiga - bestseler! Tako se varaju čitaoci, koji ništa ne provjeravaju na svome čitalačkom rešetu. Hoćemo li redefinisati lijepu književnost prema sjećanjima i memoarima filmskih zvijezda i drugih zvjezdica?

GLAS: Kako biste imenovali neki Vaš konkretni cilj kada je riječ o pisanju i stvaralaštvu?

STOJIČIĆ: Na pitanje - zašto pišem? - ima bezbroj odgovora, ali nema univerzalnog odgovora! Ako smijem da kažem - a da me ne čuje boginja književnosti - pokušavam da pišem (ne - ja pišem!) kako bih provjerio koliko sam “urastao” u jezik, koliko sam “odrastao” u jeziku! Pišem da bih ponovo, na nov način, imenovao svoj svijet i život i ukrstio ga sa drugim svjetovima i životima! Pisanje je i terapija, “bolovanje” od hladne realije. Sam proces pisanja, “alhemija riječi” (Parandovski), je jedno začudno stanje, jedna neopisiva sreća stvaranja koja traje kratko. U svima nama, pa i u meni, tinja energija narcisoidnosti - da budem bolji od drugih, da budem najbolji! Međutim, ne smijem se prepustiti Narcisu, jer bih mogao završiti kao on - u talasima mastila!

Nagrade i nagrde

 

GLAS: Šta Vam znače nagrade i postoji li na našem književnom nebu vrijednosna vertikala kojoj bi trebalo da budemo okrenuti?

STOJIČIĆ: Objavio sam temat o “nagradama i nagrdama” u časopisu “Krajina”, i pokušao da samjerim sve varijante i nijanse “dogovornog nagrađivanja” koje se jednači sa - nagrđivanjem! Pogotovo smo mi “usavršili” poetiku mahinacija kad su u pitanju “nagrade”. Zamislite “kritičara” koji je član žirija skoro svih nagrada! Nemojte da ih nabrajam! Nema riječi o “vertikali”, nego o “horizontali” - ležiš i čekaš svoju dogovorenu i obećanu nagradu! Da oprostite, od moralnog je ostao “oralni dignitet”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana