Književnik Ranko Pavlović za “Glas Srpske”: Američka škola nanosi štetu našoj prozi
Mladom čitaocu ništa se ne može podvaliti, on hoće punu istinu, čak i onda kada mu pričamo najfantastičniju bajku. Naravno, mislim na umjetničku istinu koju će dijete, ako je uvjerljivo iskazana, prihvatiti kao pravu.
Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Ranko Pavlović, koji je nedavno objavio zbirku pjesama “Vinski soneti”. Zbirka će biti promovisana u srijedu u vijećnici Banskog dvora Kulturnog centra u 19 časova. O knjizi će govoriti Željka Avrić i autor, a moderator večeri je Vanja Šušnjar-Čanković. Promocija se organizuje u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
GLAS: Vino zauzima značajno mjesto u istoriji civilizacije i umjetnosti. Kako je vino ušlo i u Vašu književnost?
PAVLOVIĆ: Iz čaše. Kada sam počeo da pijem vino, uvijek umjereno, čašu-dvije, shvatio sam da je to božansko piće, a odnos prema nečemu božanskom može se iskazati samo sonetom. Tako sam počeo da pišem sonete o grozdju, vinogradarima, vinarima, vinu. Na samom početku uspostavio sam novu bibliju - vinsku. Poslije toga sve je dolazilo redom: očeva loza, trs na kamenu hercegovom, kraj Dučićevih jablanova, grozd ispod nebeskog kondira, kap vina na njenoj usni, vinski balovi, kafana, noć u konobi, pa sve do vinareve kćeri.
Moju nedavno objavljenu zbirku “Vinski soneti” sa dvadeset specijalno urađenih slika oplemenila je mlada banjalučka slikarka Marija Bjelošević, a u “Art printu” su se pobrinuli da se knjiga dobro odštampa, kako se ne bi postidjela ni najelegantnijih vinskih karata u najluksuznijim svjetskim hotelima.
GLAS: Poznatiji ste kao pisac za djecu. Mudri Duško Radović je rekao da za djecu treba pisati isto kao i za odrasle, samo malo bolje. Da li i Vi mislite tako?
PAVLOVIĆ: Sjajno je to rekao Radović, sam bih dodao: ne “samo malo” nego “mnogo bolje”. Kada sam pisao nedavno nagrađeni roman “Kako se ispričala Neispričana Bajka”, svoje junake, djevojčice i dječake, stvarao sam iz cvjetova. Njima sam pridružio odmotaje Sunčevog i Mjesečevog zračka, Kosmičku bajku, Grumen tame, Brojača treptaja i silne likove. Kad sam razgovarao s djecom koja su pročitala roman o spasavanju planete Zemlje od zagađenja, uočio sam da su oni te likove prihvatili kao stvarne.
GLAS: Na energiji koju imate mogu Vam pozavidjeti i upola mlađi književnici. Šta je to što Vas danas goni na stvaralaštvo?
PAVLOVIĆ: Ideje. Rekao bih, vrlo svježe. Naprosto ne mogu da stignem da zapišem sve što mi se roji u mislima i uobličava u pjesmu, priču, roman, dramski tekst, nestrpljivo čekajući da bude zapisano.
GLAS: Upoznati ste sa današnjom književnom scenom, kako biste opisali savremenu književnost i njen položaj kod nas i u svijetu?
PAVLOVIĆ: Istinske književne vrijednosti u punom sjaju otvaraju se tek u vremenu koje dolazi. Ipak, može se i danas ponešto reći, naročito o domaćoj književnoj sceni. Imamo odličnu poeziju, autentičnu, izniklu iz domaćeg tla, i dalje pod jedva uočljivim, ali ipak snažnim uticajem narodnog stvaralaštva. Što se tiče proze, veliku štetu nanosi uticaj takozvane američke škole kreativnog pisanja, prisutan kroz izdanja nekih naših izdavača.
GLAS: Kako biste imenovali neki Vaš konkretni cilj kada je riječ o pisanju i stvaralaštvu?
PAVLOVIĆ: Ne mogu ga drugačije definisati osim - stići zapisati sve što mi se roji u glavi i ostaviti budućima da to vrednuju.
GLAS: Šta brojne nagrade koje ste dobijali predstavljaju za Vas? Da li Vam je neka posebno draga?
PAVLOVIĆ: Nekad su mnogo više značile, bile podsticajne. Možda mi je najznačajnija bila nagrada za najbolju knjigu za mlade u BiH kad sam je dobio kao mlad pisac. Zato mislim da nagrade treba davati mladim stvaraocima.
Kritika
GLAS: Postoji li na našem književnom nebu vrijednosna vertikala kojoj bi trebalo da budemo okrenuti?
PAVLOVIĆ: Nema vrijednosne vertikale u književnosti bez istinske književne kritike i bez stručno priređenih antologija. Kod nas praktično već duže nema književne kritike, niti ima gdje da se objavljuje, a što se tiče antologija, koje više liče na zbornike, one su antologije pjesnika i pripovjedača, nikako pjesama i pripovjedaka. Priređivač sačini spisak koga bi trebalo zastupiti, pošalje svima pismo i zamoli ih da izaberu svoje pjesme i priče i - eto (nazovi) antologije. Kada se te vrijednosti uspostave, imaćemo i jasnije vrijednosne vertikale.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
