Književnik Milenko Stojičić za “Glas Srpske”: Sumrak pisca, knjige i čitaoca
Književnik Milenko Stojičić je nedavno objavio antologije posvećene Danilu Kišu, Ivi Andriću, te antologiju ratnih priča i antologiju o Gavrilu Principu. Tim povodom, razgovarali smo s njim upravo o njegovim antologijama, o značaju književnih nagrada i stanju književnosti današnjice.
GLAS: Objavili ste još jednu antologiju posvećenu Danilu Kišu, “Priče o Danilu Kišu”. Na koji način ste ovaj put u svoje djelo utkali Kišov lik?
STOJIČIĆ: Ova forma antologije je moj opsesivni žanr, čiji je poetički specifikum sažet u sintagmi: pisci, likovi drugih pisaca! Među njih dvadesetak, tu su antologije o piscima: dvije o Andriću, dvije o Kočiću, dvije o Ćopiću i četiri o Kišu. Tu su i tematske antologije, u kojima su knjiga, biblioteka, šah, Banjaluka i Vrbas u stvari literarni likovi. Nova antologija o Kišu je omaž piscu, neobična slika recepcije Kišovog korpusa, te literarizacija lika i karaktera. Pedesetak pripovjedača u pričama tematizuju aure oko pisca i njegovog “ljubičastog djela”, a među njima su: Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Vida Ognjenović, David Albahari, Dragan Velikić, Mihajlo Pantić, Aleksandar Gatalica, Muharem Bazdulj i Radomir Mitrić.
GLAS: GLAS: Kakva je namjera ili namjena Vaših antologija?
STOJIČIĆ: Lijepo kažete - “namjera” i “namjena”! Čitaoci očekuju nešto novo i neobično o Kišu i njegovom djelu: novu recepcijsku ili drugu oreolu, novi ključ tumačenja i domišljanja literarijuma, “ilustraciju” i asocijaciju - da se Kišovo djelo nije sasulo u morenovsku estetičku “eroziju djela” i da nije zaleđeno u jednom kanonu čitanja i tumačenja. Antologijom “Andrić, koga ima” sam nastojao da pisca oslobodim iz dnevnopolitičkih “prokletih avlija” u koje ga zatvaraju političari - nečitači. Prva antologija ratnih priča RS - “Metaknute priče” se bori protiv zaborava. Ratni tematikumi “tekstirani” su u vremenskom luku od najdrevnijih do savremenih književnih djela. Za razliku od hladne istorije, lijepa književnost je duševnija, ima elastičnije i dugoročnije pamćenje, i pamti čovjeka - ratnika pritisnutog strahovima, nadama, očekivanjima, misaonim refleksima u zoni smrti i ratovanja.
GLAS: Nedostaje li nam više takvih djela?
STOJIČIĆ: Naravno, ako pretendujemo da budemo uređena “književna sredina” koja diše književnim životom! Mi nemamo ni jedno ni drugo! I čak se mnogi takmiče da književnost i knjigu marginalizuju, kako bi prikrili svoju verbalnu, jezičku prazninu i mucavicu u svim sferama života. GLAS: Mislite li da su nagrade put prema čitaocima? Jesu li teret ili podsticaj?
STOJIČIĆ: Nije moje da govorim o nagradama i priznanjima! Da, i teret i podsticaj. Nagrade samo došapnu javnosti da ste napisali knjigu sa izvjesnim vrijednosnim pokrićem! Nagrade ne smiju da smetaju čitaocima da sami zadobiju svoju izabranu knjigu.
GLAS: Koliko nagrade danas predstavljaju oličenje kvaliteta jednog umjetnika?
STOJIČIĆ: Prije su - obezličenje! Između Pindara sa lovorovim vijencem i današnjeg nagrađenog pisca je nebo i zemlja! Sapienti sat! Pametnom dosta!
GLAS: Šta je najveći problem današnjih čitalaca?
STOJIČIĆ: Ima Pavić sintagmu - “borba za čitaoca”! Od zore književnosti, pisci su se na različite načine “umiljavali” čitaocima i zavodili ih. Međutim, danas i ovdje, previđajući pisce i knjige - previđamo i čitaoce! Biblioteke umjesto da “odgajaju” čitaoce, odbijaju ih!
O autoru
Milenko Stojičić (1956) je pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar, esejista i antologičar. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Mrkonjić Gradu, a u Beogradu jugoslovensku i svjetsku književnost. Zaposlen je na Radiju RS. Objavio je pedesetak knjiga različitih žanrova: roman, pripovijetka, pjesma, antologija (panorama) i književna kritika (esej). Zastupljen je u nekoliko antologija savremene srpske pripovijetke. Nagrađivan je, a njegova djela su prevođena na nekoliko jezika: ruski, francuski, njemački, mađarski, slovenački i estonski. Član je Međunarodnog PEN centra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
