Na kraju nedjelje: Suza narodna

Glas Srpske 06.10.2007 00:00

Piše Pantelija MATAVULj

OKAPI velika suza narodna za umrlim nam predsjednikom Milanom Jelićem. Kanula je na plodnu, pitomu, suncem okupanu srpsku zemlju. Ali se pitamo - zašto baš sad predsjedniče, "kad lojze zri, kad gugutka poje" kako ono reče pjesnik. Zašto sada, jer znamo da smo okruženi raznoraznim pritiscima, datumima, izmišljenim istorijskim danima ultimatumima, upozorenjima, prijetnjama. Ni jači to ne bi podnijeli. Zbog toga, eto, danima već kružim uokolo kao golub bez jednog krila, a hoće da poleti. A ja hoću nešto da napišem, ali ne mogu. Kao da su me u jatima napustile riječi. Neće ni um ni duša. Bar da srdžba progovori. Bezosjećajna realnost stalno me nekud gurka, pa mi ne da da odbolujem ove dane... Moram da odbolujem. Mora biti tužan narod kad izgubi svog predsjednika. Zastadosmo svi kao u nekom klancu. Kad umrije predsjednik u trenu, negdje nam se izgubi glava, unezvijereni tako, slabašniji i isprepadani. Eto, takve dane proživljavamo. Kao djeca bez roditelja. Prerana i nenadana smrt predsjednika okupila je ljude, žene, djecu... Svi poslovi su stali. Sve je manje važno i nadoknadivo. Tako to izgleda. A kako i ne bi bilo tako. Provijavalo je ove dane da smo bliski kad je teško. Da li je to naša sudbina i ikakva nada i utjeha za vremena koja će doći. Svijet u kolonama, ispisivao je što osjeća kroz knjige žalosti. Nisu svi rječiti. Njima je samo teže. A ravnodušni to više nisu bili. Tako je ove dane proživljavala Republika Srpska. Teška je bila srijeda u rano popodne, 3. oktobra i zvuci "Posmrtnog marša" niz posavsku ravnicu. Tugu je svila i u svoja njedra primila modrička ravan tamo gdje se rijeka ljudi u moru suza oprostila od svoga predsjednika. Sunčana Posavina postade mjesto sabora naše nove snage i naših htjenja. A preko te sunčane o prostrane zemlje, u neobjašnjivom bespomoćju zagledan čovjek, u jednom trenu, ne vidi ni prošlost ni sadašnjost. Pokušava naći budućnost ako je ima. Tako je bilo i u pogledu sa brdašca iznad Banje Luke. Dolje je, kao i uvijek, vijugao Vrbas i gubio se među zgradama i drvećem. Prepoznajem kuće i fabrike. Sve je bilo nekako mirnije. Mimohodi, tihi glasovi, uzdasi, cvijeće, narod u svečanijim odijelima, knjige žalosti.... Odavali su poštu predsjedniku. Sve lagano i dostojanstveno. To su dani bez svađe i sa punim razumijevanjem drugoga. Sada se okupljamo, jačamo, bolje se razumijemo, zbližavamo... Kroz ljude su prozuknule neke nijeme poruke i opomene. Takvi su bili ovi oktobarski blagi dani. A iza tih dana čekaju nas nove neizvjesnosti i izazovi. Nova jutra. Od nas zavisi da li ćemo raditi onako kako je to i sam pokojni predsjednik želio. Šta će ostati od njegovih ideja, šta ćemo dovršiti od njegovih započetih poslova, tamo gdje ga je čas umrli omeo. Nema osvrtanja, mora se naprijed. Bar tome nas je istorija u svim teškim vremenima naučila. U jednom času neko je ponovio riječi preminulog predsjednika izgovorene dan uoči smrti, na Trećem saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Rekao je "Čuvajmo i izgrađujmo Republiku Srpsku kao jedinstven, nedjeljiv i ravnopravan entitet u okviru zajedničke države BiH, koji će samostalno i uspješno obavljati sve ustavotvorne, zakonodavne, izvršne, upravne i sudske funkcije." Ni sam nije znao, kao ni mi, da je tada u svojoj poruci sve nas koji ostajemo, ovim riječima zavjetovao. Iza bezmjerne tuge, kada minu oktobarske srebrenaste noći, trebali bismo svi znati kakve nam je poruke ostavio i kuda nas je uputio predsjednik Milan Jelić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.