Porodične tragedije

Porodične tragedije
Milijana Latinović
19.10.2018 15:09

Novinski stupci proteklih godina bili su puni naslova o porodičnim tragedijama na području Srpske koje, nažalost, uzimaju sve više maha. Sin ubio majku, muž zaklao suprugu, otac ubio kćerku... samo su neki od njih, koji su potresli i zgrozili javnost. Od ruke najmilijih samo u posljednje tri godine u RS su ugašena 33 nedužna života, a prema policijskim izvještajima, muževi su najčešće ubijali supruge. Zabilježeno je i nekoliko slučajeva gdje su roditelji presudili djeci.

Porodične tragedije svakodnevica su u cijelom svijetu, a Srpska, nažalost, nimalo ne zaostaje u ovim crnim trendovima. Ljubomora supružnika i psihički poremećaji najčešći su uzroci ubistava u porodici, a okidač za ove zločine često je i loša ekonomska situacija, koja potresa veliki broj građana. Iako je i sama pomisao na ovakve zločine jeziva, najmonstruoznija su ubistva u kojima su glavni akteri roditelji koji su podigli ruku na svoje dijete. Kakva je muka koja natjera oca da okrvavi ruke i uzme život svome sinu, ili sina koji nožem zaskoči oca na spavanju, teško je i zamisliti, a kamoli razumjeti. Da stvar bude gora, rijetkost nisu ni ubistva novorođenčadi koja počine majke i prije nego što ih prvi put uzmu u naručje i priviju na grudi. To je posebno porazno imajući u vidu činjenicu da je najvažnija uloga svake žene ona majčinska i da je stvaranje novog života smisao čovjekovog postojanja.

Iako svaka ova tragedija iznova tjera strah u kosti i prevrće želudac, aktere ovih tragedija ne treba da osuđujemo jer u većini slučajeva svako od njih, nažalost, ima neki psihički problem. Stres kao najčešća dijagnoza savremenog doba, nemaština i traume iz rata učinili su svakoga od nas nervoznim i skratili nam fitilj. Planemo i kada nas neko poprijeko pogleda, a kamoli ako nam usput kaže nešto što nam se ne sviđa. Neki su dovoljno jaki da izdrže i izbore se sa problemima, dok drugi pokleknu na prvoj prepreci i zbog pomračenog uma počine najgnusnije zločine.

Ne želeći da se suoče sa vlastitim strahovima i problemima, pojedinci padaju u ambis umjesto da zatraže stručnu pomoć.

Kako bi crne hronike bilo sve manje, društvo i zajednica trebalo bi da pokrenu priču o obaveznom odlasku psihologu i psihijatru, a ne da to bude vječiti tabu na ovim prostorima. Građani bi trebalo da znaju da odlazak kod psihijatra ne boli i nije sramota, a često je razgovor jedino izbavljenje iz kandži pomračenog uma. 

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica