Zaštita nadležnosti Srpske

 Zaštita nadležnosti Srpske
Milan Blagojević
11.01.2019 15:10

Bilo je nečeg posebno lijepog u ovogodišnjem obilježavanju Dana Republike Srpske.

 To je činjenica da su nam se tim povodom prvi put obratile dvije žene, od kojih Željka Cvijanović kao predsjednica Republike Srpske, a Ana Brnabić kao predsjednica Vlade Republike Srbije. Od brojnih poruka koje su svaka od njih uputile, dvije njihove misli su posebno privukle moju pažnju. Jedna je misao predsjednice Republike Srpske koja je kazala: “Naša obaveza je da branimo Republiku i njene nadležnosti”. Druga je misao predsjednice Vlade Republike Srbije koja se mora povezati sa onim što je gospođa Brnabić rekla na početku njenog govora, podsjetivši na riječi izrečene prije sto godina od strane Stojana Novakovića (predsjednika Vlade Kraljevine Srbije) da “Život narodni ne sme da teče kako ga nose vetrovi”. Nakon što je s pravom podsjetila na ovu mudrost, gospođa Brnabić je potom takođe mudro istakla da “u 21. veku ministarstva sile za pametne zemlje su ministarstva obrazovanja i kulture”. Svaka od navedenih misli ovih žena su ne samo na mjestu, već i dopunjuju jedna drugu na način na koji želim da ukažem u nastavku. Naime, svako ko poštuje i voli Republiku Srpsku, pa i oni koji su njeni neprijatelji, veoma dobro zna(ju) da ona, kao i svaka druga država, odnosno federalna (i konfederalna) jedinica, ima smisla ukoliko ima državne nadležnosti koje su joj određene ustavom. U suprotnom, ako država (milom ili silom) ostane bez svojih nadležnosti, prestaje i smisao njenog postojanja. Ovo je spoznaja koja je univerzalna vrijednost u pravnoj nauci, a naročito u svijetu federalizma, što potvrđuju dva primjera (s dva kraja naše planete) koje sam izdvojio za ovu priliku. Jedan od njih je Južnoafrička Republika, a drugi SR Njemačka, koji su i te kako u vezi sa onim što ovdje želim reći.

Dakle, u Ustavu Južnoafričke Republike kao federacije (u trećem poglavlju tog ustava) propisane su obaveze svih nivoa državne vlasti (federacije i federalnih jedinica) da poštuju međusobni status koji svako od njih ima prema Ustavu, da neće uzeti ustavne nadležnosti jedna drugoj, da će vršiti svoje ustavne nadležnosti tako da jedni drugima ne zakroče u geografski, funkcionalni ili institucionalni integritet, kao i da će međusobno sarađivati u dobroj vjeri te pomagati jedni druge. Kako je Južnoafrička Republika federacija po svom državnom uređenju, razumljivo je što je u prvom poglavlju njenog Ustava, kao i u slučaju svake druge federacije, propisana supremacija tog ustava, to jest ustavna norma prema kojoj je pravno ništav svaki propis ili ponašanje kojim se krši taj ustav. To znači da je, prema slovu Ustava ove federacije, pravno ništav svaki propis ili akt kojim bi, na primjer, federalne institucije preuzele bilo koju ustavnu nadležnost pokrajina kao federalnih jedinica. Kako vidimo, Ustav Južnoafričke Republike u sebi ima ugrađene pravne mehanizme, bolje reći pravne sankcije, za slučaj da jedna vlast neustavno uzme nadležnost druge vlasti, što podrazumijeva i pravnu odgovornost bilo koga ko se ponašao na takav neustavan način.

Jedna od fundamentalnih vrijednosti njemačkog ustavnog uređenja jeste federalizam. To ne proizlazi samo iz zvaničnog naziva te države, već i iz člana 20. stav 1. njenog Osnovnog zakona (ustava - Grundgesetz), kojim je propisano da je Njemačka savezna (dakle, federalna) država. Odmah zatim, u članu 20. stav 4. Osnovnog zakona, doslovno je propisano: “Nijemci imaju pravo, ako druga sredstva pomoći nisu moguća, da se suprotstave svakom ko pokuša odstraniti ovo uređenje”. Kako vidimo, njemački ustav bukvalno dozvoljava svim Nijemcima da, nakon što prethodno iscrpe pravna sredstva, upotrijebe i silu protiv bilo koga ko bi pokušao da ukine federalizam. To znači da oni takvu borbu imaju pravo da vode i protiv savezne vlasti, ako ona razvlašćuje njemačke federalne jedinice od njihovih ustavnih nadležnosti te ih time obesmišljava.

Sve ovo navedoh kao primjere zato što Republika Srpska, kako pokazuje proteklo vrijeme, nije imala pravnih mehanizama da se zaštiti od brojnih slučajeva neustavnog i kriminalnog otimanja njenih ustavnih nadležnosti. Drugim riječima, navedeno pravno nasilje i kriminal nisu nailazili na otpor iz Republike Srpske, pa je onaj život narodni s početka ovog teksta, kada je o ovome riječ (a to je esencija Srpske), tekao kako su ga nosili vjetrovi. Zbog toga se ovom nasilju mora stati ukraj, jer je naša obaveza da branimo Srpsku i njene nadležnosti. To je potrebno učiniti na organizovan i pravno racionalan način, a to je inkriminacija od koje se sve do sada ustezala Republika Srpska, iako ima ustavno pravo na propisivanje tog novog krivičnog djela, koje bi bilo pionirski poduhvat ne samo ovdje nego i u svijetu federalizma. Ovdje ću, s obzirom na to da se radi o kolumni, iznijeti samo suštinu jedne ideje, ostavljajući po strani brojne detalje. Ta suština se ogleda u tome da radi zaštite ustavnih nadležnosti Republike Srpske tim novim krivičnim djelom treba što prije dopuniti Krivični zakonik Republike Srpske. Krivično djelo bi se zvalo neovlašćeno prenošenje ustavnih nadležnosti Republike Srpske, a njegovo biće predlažem da glasi: “(1) Ko bez ovlašćenja ili protivno ovlašćenju Narodne skupštine Republike Srpske prenese ili omogući da se prenese neka ustavna nadležnost Republike Srpske na bilo koji drugi nivo vlasti u Bosni i Hercegovini ili izvan Bosne i Hercegovine, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno iz nehata, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.”

Kada se ovakvim odredbama propiše da se prenos nadležnosti ne može vršiti bez ovlašćenja Narodne skupštine Republike Srpske, onda to nije samo novo krivično djelo koje je neophodno, već je to i svojevrsna ustavna norma. Njome bi prvi put na jasan i nedvosmislen način bila određena institucija Republike Srpske nadležna da odlučuje o ovim pitanjima, bez čije saglasnosti se ne smiju prenositi nadležnosti, a da se ne učini ovo krivično djelo. Razumljivo je da to može biti samo Narodna skupština, jer jedino njeni poslanici imaju demokratski izborni legitimitet na osnovu kojeg odlučuju i o izmjeni Ustava, do čega bi nužno dolazilo ako bi Narodna skupština odlučila da prenese neku ustavnu nadležnost Srpske. Ukoliko se bilo ko ipak drzne pa postupi suprotno svemu navedenom, čini ozbiljnu inkriminaciju, koja je jednako pogubna po Republiku Srpsku kao i postojeće krivično djelo napada na njeno ustavno uređenje. Jedina razlika je u tome što se ovo potonje krivično djelo čini puškom i nasiljem, a neovlašćeno prenošenje ustavnih nadležnosti je kriminal bijelih ovratnika i kravata. Ako je tako, a jeste, onda se tom kriminalu mora odgovoriti istom kaznom (od dvije do dvanaest godina za umišljaj) kakva je već propisana za napad na ustavno uređenje, dok onima koji to učine iz nehata treba da slijedi nešto blaža kazna zatvora - od jedne do osam godina. Eto, to je pravno racionalan način na koji treba da čuvamo nadležnosti Republike Srpske, odnosno, kazano riječima s početka ovog teksta, ne ministarstvom sile, već obrazovanjem i pravnom kulturom.

prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

 

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica