Srpska i(li) EU

Srpska i(li) EU
Milan Blagojević
05.07.2018 10:35

Reče neki dan premijerka Republike Srpske kako našim ušima godi kada predstavnici EU kažu da imamo evropsku perspektivu, ali i da iza tih stavova nema konkretnog odgovora šta to suštinski znači, zbog čega je vrlo često maglovita poruka koja prema nama dolazi iz EU.

Sve rečeno je na mjestu, ali nedostaje objašnjenje zbog čega je to tako. U odgovoru na ovo pitanje moramo pogledati činjenicama u oči, a da bi se one bolje razumjele podsjetiću na nešto što je istaknuto na skupu pod nazivom “Srpski identitet - kriterijumi u epohi globalizma”, održanom 23. juna ove godine u organizaciji beogradskog Odbora “Prosvjete”. Na tom skupu rečene su tri suštinske stvari. Jednu od njih rekao je profesor Milimir Mučibabić, kazavši “da su Srbi jedini narod kome globalizam ili neoliberalna paradigma države ukida sve vrijednosti i stavlja ih pod posebnu lupu duplih standarda, odnosno kako na putu ka Evropi treba da rade”. Jednako važnu stvar na istom skupu kazao je istoričar Miloš Ković, naglasivši da su: “... u 100 godina koje su za nama Srbi zaista svojski pokušavali da se odreknu svog izvornog dela identiteta, da bi se nekako integrisali u jugoslovensku političku zajednicu, a sada smo na pragu novih pokušaja da se opet s nekim ujedinjujemo, da se opet nekome dopadamo i kao guske u magli pokušavamo da uđemo u EU čija su vrata zatvorena”. Najzad, važnu stvar na tom skupu rekao je i lingvista Miloš Kovačević. On je ispravno zapazio da se današnji sukob sa srpskim nacionalnim interesima vodi iznutra, pronalaženjem podobnih Srba koji bi da promijene Srbe i da od tradicionalnih Srba, sa njihovim jezikom i pismom, naprave takozvane 'Evrosrbe', pri čemu “... pravljenje evropskih Srba znači pravljenje nesrba od Srba”, u kom sukobu, u vizuri srpskih protivnika, “Sve srpsko treba svesti na Srbiju i ukinuti sam termin srpski, jer se time odvaja Srbija od ostalih srpskih dijelova, a srpski jezik se svodi bukvalno na jezik Srbije koji se tiče samo samih Srba”.

Ne treba ići daleko u istoriju da bismo se uvjerili u istinitost svega prethodno rečenog. Umjesto toga, dovoljno je da analiziramo samo nekoliko primjera iz vremena u kom živimo, jer i oni u dovoljnoj mjeri objašnjavaju maglu koju inače u ogromnim teglama uvozimo iz EU i sve to debelo plaćamo.

Danas valjda nikog dobronamjernog više ne treba uvjeravati da su zemlje EU (sa sve SAD) 1999. godine izvršile agresiju na tadašnju SR Jugoslaviju, čime su učinile zločin protiv mira kao jedan od najtežih zločina u međunarodnom pravu. Potom je od tih istih zemalja uslijedila okupacija i otimanje tog dijela teritorije jedne suverene države. Sada svoje zločinstvo EU i SAD žele da pokriju kroz tzv. pregovarački proces između Beograda i Prištine.

U tom pravnom kalamburu nema čega se ne dosjete ovi iz EU. Tako su 2013. godine (o)smislili Briselski sporazum, natjeravši Srbiju (obećanjem da je to jedan od uslova njene “evropske perspektive”) da ga potpiše, iako u tački 14. tog sporazuma stoji obaveza beogradske i prištinske strane da jedna drugu ne blokiraju u međusobnom napretku na putu prema EU. Kad se potpiše ovako nešto, očigledno je da se radi o pravnoj obavezi, koja je protivna Ustavu Republike Srbije, jer je u njemu Kosovo i Metohija ustavnopravno određeno kao neodvojivi dio Srbije. No, kad se pred Ustavnim sudom Srbije s pravom postavilo pitanje ustavnosti Briselskog sporazuma, u tom sudu je pronađen dovoljan (većinski) broj sudija, koje su na volšeban način rekle kako nema mjesta ocjeni ustavnosti, jer je taj sporazum navodno politički akt, iako je očigledno da se radi o pravnom aktu. Uostalom, i Aleksandar Vučić je u obraćanju javnosti prilikom posjete izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju Dejvida Mekalistera, 24. maja 2018. godine u funkciji predsjednika Srbije rekao za Briselski sporazum da je međunarodnopravni sporazum.

U suštini, na ovom primjeru dobijamo potvrdu svega prethodno rečenog, to jest da u EU za Srbe i Srbiju ne važe vrijednosti državnog integriteta i suvereniteta, ali se Srbija uprkos tome želi integrisati u takvu EU, bez obzira što EU želi Srbiju odvojiti od Kosova i Metohija, čime bi u konačnom dobila (kvazi)juridičko pokriće za svoju agresiju.

E ka(k)o tamo, preko Drine, tako i ovdje kod nas EU u kontinuitetu radi na desupstancijalizaciji Republike Srpske, što bi u konačnom trebalo dovesti do njenog ustavnopravnog i svakog drugog obesmišljavanja. Time se može objasniti i činjenica da EU nikada do sada nije rekla (niti će) da je Republika Srpska za nju neupitna. Par primjera koje dajem u nastavku samo su potvrda toga.

1. Slovo Ustava BiH je više nego jasno, a ono je zamišljeno tako da se sva pitanja u oblasti finansija i finansijske politike uređuju entitetskim propisima, uz jedinu obavezu entiteta da u omjeru određenom saveznim ustavom iz svojih poreza i drugih budžetskih prihoda obezbijede prihode za budžet BiH. Uprkos takvoj jasnoj ustavnoj normi, EU je insistirala (sa sve visokim predstavnikom Pedijem Ešdaunom) da se Republika Srpska razvlasti od poreza na dodatu vrijednost, u čemu je i uspjela. Da nije došlo do toga, Srpska je mogla da na svojoj teritoriji uvede i ubire porez na dodatu vrijednost i da uređuje sva pitanja s tim u vezi, a ovako je na tom polju u značajnoj mjeri obesmišljena njena ustavna pozicija.

2. Ili, ko se još sjeća Renca Davidija, važne osobe u Delegaciji Evropske komisije u BiH. Taj lik je, u navedenom svojstvu, svojevremeno s početka 20. vijeka ovdje na sva zvona zvonio da materija javnih nabavki treba biti uređena samo jednim zakonom za BiH, iako prema Ustavu BiH ta pitanja spadaju u nadležnost entiteta. No, Rencova je (čitaj EU) bila presudna, čime je Srpska i na ovom polju razvlašćena, pa se tako danas kad, na primjer, MUP Srpske nabavlja toaletni papir (da ne govorim o ostalom) o tome odlučuje u Sarajevu, a ne u Banjaluci.

3. (Kvazi)evropskim standardima EU nas je ubjeđivala i ishodila da Republika Srpska ostane bez svoje ustavne nadležnosti u oblasti davanja državne pomoći. Na taj način Srpska je razvlašćena od odlučivanja u ovoj sve važnijoj oblasti društvenih odnosa, čime je onemogućena da na tom polju ostvaruje svoju ekonomsku politiku.

4. Nedavno smo iz EU dobili 655 pitanja u vezi sa zahtjevom BiH za članstvom u EU. Među njima je i pitanje koje glasi: “Koje su zakonske osnove za princip konstitutivnosti naroda i kako je taj princip povezan sa principom jednakosti svih građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, kako je to utvrđeno u acljuis-u EU”? Ovaj primjer sam s razlogom ostavio za kraj, jer se u njemu krije suština politike EU prema Republici Srpskoj. Ta suština se razobličuje tek dovođenjem ovog pitanja u vezu sa onim što je Evropski sud za ljudska prava rekao u tri svoje odluke, počev od odluke u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH” iz 2009, preko odluke u predmetu “Zornić protiv BiH” iz 2014. i odluke u predmetu “Pilav protiv BiH”.

Suština tih odluka svodi se na protivpravnu argumentaciju ovog suda, prema kojoj je priroda prethodnog rata u BiH bila takva da je navodno zbog toga bilo neophodno pristati na konstitutivne narode (što bi značilo i entitete), kako bi se osigurao mir. Međutim, sada, prema stavu istog suda, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje ovakvih ustavnih odredbi, koje su istovremeno i osnova postojanja Republike Srpske. Kada se ovo ima u vidu, može se razumjeti i suština onog dodatnog pitanja koje je nedavno postavila EU putem svoje Evropske komisije. Jasno je, barem meni, na šta se time aludira. U suštini, EU ovim hoće na jedan eufemičan način da kaže kako postojeća ustavna struktura BiH ne odgovara, što bi u praksi trebalo da znači nestanak Republike Srpske. Toliko o odnosu EU prema nama, o čemu treba reći javno našem narodu. A na njemu je da odluči da li će Srpsku ili EU.

 

 

Prof. dr Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica