Dragica Rauković iz Crnče još traži sina koji je nesta
Glas Srpske
Dragica Rauković iz Crnče još traži sina koji je nesta
Sina mi nema... Ne znači mi pomoć ni penzija ništa. Sunca koje me grije bih se odrekla, samo da mi se moj sin Đorđo vrati ili barem da znam gdje su mu kosti, da ga sahranim, rekla ova starica
DERVENTA - Dragica Rauković, iz Crnče kod Dervente, još traga za svojim sinom Đorđom, koji je nestao 1995. godine na ratištu na Vozući.
Dragicu je uvijek životni put samo vodio kroz teškoće. U selo Jelansku je došla iz Grabovice, kod Doboja, kad se udala za Stevu Raukovića. S njim je stekla sina Đorđu 1959. godine. Muž Stevo je umro mlad, pa se Dragica nakon izvjesnog vremena preudala u susjedno selo Crnču, za Lazu Ninkovića.
Sin je ostao u kući, ali je brižna majka o njemu brinula i jedno drugo su svakodnevno posjećivali. Ispratila ga je u vojsku, a nakon odsluženja vojnog roka se oženio i stekao dvije kćerkice, Vesnu i Veseljku, dok je najmlađi sin Zoran, kome su sada 24 godine.
Rat je sina Đorđu zatekao na radu u Sloveniji. A kada je došao kući da pomogne svojoj supruzi i djeci da pripreme njive za oranje i sjetvu, nije mu bilo više povratka na rad u Sloveniju, gdje je radio više od 15 godina kao putar.
- Bio je sav na mene, lice, narav... i imao je dobru dušu, svakom bi pritekao u pomoć. Trčao je kad je ojačao da stigne svojoj porodici i meni da pomogne. Dođe, jadan, iz Slovenije i tu ga zateče rat. Morao je sa svojima, nije htio da bude kukavica - priča Dragica.
Supruga Đorđina, Milka, bolesna je i nekako izdržava sa svojom djecom, koja su ostala bez oca, a Dragica je ostala i bez drugog supruga Laze Ninkovića, još 1993. godine, koji je umro taman kad je trebao da ostvari penziju. Tako, nije mogla da naslijedi muževu penziju. Sad je sama u trošnoj kućici, u Crnči.
- Teško je mojoj snahi Milki, a unukama i unuku je još teže bez svog oca. A kako je meni, to sam Bog zna. Sjedim pred kućom i gledam kad će moj Đorđo doći... Na avliji sam ga ispratila posljednji put, kad je krenuo u Doboj. Tad me je posljednji put zagrlio i poljubio - kaže Dragica.
Majka nije znala gdje je sin Đorđo upućen na zadatak. Pošto se nije dugo vraćao, pošla je da traži sina. Uzaludna su bila putovanja u Modriču, Doboj, Banju Luku i davanja uzoraka krvi da bi pronašla svoga sina. Njoj su samo rekli da je iz Doboja upućen na zadatak na Vozuću i od tada mu se gubi svaki trag. Neki borci, koji su bili s njim, kažu da je Đorđo zarobljen i da se nije mogao izvući iz okruženja mudžahedina.
Toliko su majci Dragici rekli, a ona i dalje očekuje da će joj jednog dana sin doći živ i zdrav.
- Nema moga Đorđe da me bolesnu utješi i ljekaru odvede. Kad dođe unuk Željko, uvijek me prekori i veli da neće više doći ako budem plakala, a ja od tuge hoću da svisnem. Oboje smo siroti, on bez oca, a ja bez sina, pa kako ne bih plakala - kazuje starica.
Dragica prima nešto porodične penzije, a snaha Milka nije mogla nikakva prava da ostvari u Sloveniji po osnovu rada i staža koji je Đorđo stekao.
- Sina mi nema... Ne znači mi pomoć ni penzija ništa. Sunca koje me grije bih se odrekla, samo da mi se moj Đorđo vrati ili barem da znam gdje mu se kosti nalaze da ga sahranim - veli nesrećna majka.
S. PEĆIĆ
SLIKA
Drži sliku sina i ne ispušta je sa dlanova, kao da je dijete u povoju. Teško diše, a sa lica joj kaplju suze dok govori.
- Niko ne zna kako je mome srcu, sve bih dala da ga pronađem. Sjedim pred kućom, u samoći, i zamišljam ga... Kad se uputim u njivu, često se smetem, kao da sam van pameti - priča starica.
