Ljudski glas, iznad svega

Ljudski glas, iznad svega
Ljiljana Labović-Marinković
31.07.2018 11:45

Vijest da ste dobili posao, dobra je, gdje god vas zatekne.

 

Mene je zatekla u Dubrovniku, krajem osamdesetih, gdje sam godinama, još od studentskih dana, sa Lapada, iz iznajmljene sobe, autobusom broj 7, stizala 10. jula na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. Naravno, bez ulaznica u džepu, što je i tad, jednako kao i danas, podrazumijevalo veći standard, ali, jednako kao i danas, nije podrazumijevalo odustajanje od strategija, kako da vidim i čujem ono što je iz jugoslovenskih i svjetskih teatara stizalo pod dubrovačke svodove.

          - Zvao te je Dragiša Spremo - rekla mi je tog popodneva majka, dok sam, nakon dužeg čekanja u redu ispred telefonske govornice, uspjela da joj se javim i kažem da je sve u redu, što je majkama najvažnije da čuju i da potvrde.

          - Očekuju da dođeš u redakciju, čim stigneš - rekla je.

          Samopouzdanje, kakvu nosi mladost, naravno da nije skratilo moje ljetovanje i stigla sam u “Glas” desetak dana kasnije...

          Krajem juna, naime, “Glas” je objavio konkurs za prijem saradnika, na koji sam se javila i u povećoj grupi zainteresovanih dobila tri “zamišljena” novinarska zadatka, otkucala, predala napisano i - otišla. Članovi komisije za selekciju bili su narečeni Dragiša Spremo, Svetlana Šiljegović i Anton Kasipović.

          Tako je počela moja i “Glasova” priča, koja se ni do danas nije završila.

          Negdje na policama očeve garaže, među igračkama, albumima znački, “životinjskog carstva”.., dugo je bila i jedna velika sveska u koju sam lijepila svoje prve tekstove, čekajući da od vijesti sa inicijalima, pa tekstovima sa inicijalom i prezimenom, zalijepim i svoj prvi tekst sa punim imenom i prezimenom. Takva procedura predstojala je svakom novinaru. U nastajanju.

          Zato bih, kada bi me, uz godišnjice, pitali šta je za mene “Glas”, uvijek poželjela da ispričam ovu priču, ali ko mari za priče o pojedinačnim biografijama. I zato, kada mi je Borjana Radmanović-Petrović predložila da uz 75. rođendan napišem nešto o “Glasu”, ukradoh priliku da konačno zahvalim stranicama novina koje su omogućile da cijeli život radim posao koji volim i da svečano priznam da su stranice ovih novina omogućile, ispostavile i pratile moju karijeru. Od Pozorišta do Muzeja i ponovo - do Pozorišta!

          Samopouzdanje, kakvu nosi mladost, snažila je redakcija i pozitivna, kreativna energija mojih urednika i kolega, za koje je, jednako kao i za mene, “Glas” bio iznad svega.

          Nada Puvačić, Miro Mlađenović, Željko Kopanja, Anton Kasipović, Svetlana Šiljegović, Nikola Guzijan, Svetlana Pezer, Branislav Božić, Medo Dizdar, Limun Papić, Pantelija Damjanović, Sabira Lonić, Ratko Marić, Mirko Kisijan, Emin Krkić, Momo Joksimović, Željko Tica, Milkica Milojević, Rajko Radovanović, Oleg Sladoljev, Dejan Sočanski, Miloš Milinović, Gorana Stanarević, Darko Grabovac, Davorin Reljić, Rastko Ostojić, Milenko Šukalo, Svjetlana Gojić, Nataša Kopanja, Radmila Škondrić, Milenko Kindl, Ljilja Ajder, Vukan Dubočanin, Zora Šamara, Saša Vasić, Arif Sitnica, Zvonko Lovrić, Vlado Krunovar, Radmila Kolundžija, Rada Kremenović, Jagoda Prnja, Sonja Gojić, Uzeir Pašalić, Ranko Pavlović, Josif Rakić,... U mnogo redova stadoše ova imena iz prvih redova “Glasa” mog vremena.

          Koliko li je sličnih priča u 75 godina ovih novina? Od one prve, započete u Župici, kraj Drvara, 1943. do današnjeg dana? I ljudskih sudbina, sa obje strane listova?

          Danas, kada u Banjaluci nema “Jelšingrada”, “Čajavca”, “Incela”, “Trudbenika”, “Blika”, “Bosanke/Fruktone”, “Autoservisa”, “Cvjećara”.., ostao je “Glas”. Mudar prorok bio je onaj koji je ovim novinama nadjenuo ime neuništivog. Glasa. Bosanske Krajine, srpskog, Srpske. Našeg glasa.

          I zato glasno aplaudiram “Glasu Srpske” i svim novinarima kojima će stranice ovih novina omogućiti da se i oni, kao što sam ja, izbore za integritet svog imena i prezimena.

          Da brane istinu od laži, da prokazuju nečasne, otkrivaju afere, ukazuju na probleme, pale alarme, dokumentuju, analiziraju i ocjenjuju događaje.

          Da otkrivaju talente, najavljuju velike izložbe, koncerte, predstave, afirmišu najbolje, ignorišu osrednje i savjesno navijaju za nove generacije od čijih imena zavisi budućnost, u kojoj je slobodan ljudski glas iznad svega. Glas od čije snage će pucati staklena zvona provincije, mračnih Salijerija koji nikada nisu uspjeli da obeshrabre samopouzdanje kakvu nosi mladost. “Pregaocu Bog daje mahove”, što bi rekao mladić Njegoš.

Kolumne Komentar dana

© Glas Srpske 2012 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica