Čeličnom voljom Milan Vrbljanca se digao iz kome

nezavisne.com
Čeličnom voljom Milan Vrbljanca se digao iz kome

Mrkonjić Grad - Da je porodica najveća podrška i da čovjek uz čeličnu volju može preživjeti skoro baš svaku nedaću koja ga snađe, pokazuje i primjer tridesetjednogodišnjeg Milana Vrbljanca iz Mrkonjić Grada, kojem su ljekari davali male šanse za preživljavanje nakon teške saobraćajke koju je doživio prije nešto više od dvije godine u Rekavicama, nadomak Banjaluke, a koji se sada kreće uz pomoć jedne štake i gleda optimistično u budućnost.

“Prije dvije godine i nekoliko mjeseci imao sam stravičnu saobraćajku, poslije koje su neurohirurzi koji su me liječili prognozirali da čak i ako se oporavim, gotovo ću izvjesno vegetirati. Od povreda sam imao dva slomljena pršljena, kontuziju mozga, nagnječenje pluća i četiri slomljena rebra. Od tih pršljenova koje sam ja slomio, taj drugi pršljen lome ljudi kod pokušaja samoubistva, kada odluče da se objese i uspiju u tome”, prisjeća se u ispovijesti Vrbljanac teškog životnog trenutka.

S njim smo razgovarali na mjestu gdje se desio udes, odnosno gdje je sletio autom i prevrnuo se.

Radnici s kombijem koji su naišli na saobraćajnu nezgodu, priča Vrbljanac, ispričali su da su vidjeli prevrnut automobil i pomislili su da je sve završeno, da je uviđaj odrađen jer nije bilo nikog oko auta.

“Oni su ipak odlučili da siđu i da vide šta se dešava. Kada su sišli, našli su djevojku kako u stanju šoka hoda lijevo-desno po livadi. To je drugarica koja je bila sa mnom u autu. Mene su, kako su ispričali, našli iskrenutog vrata, svuda je bilo puno krvi i nisam davao znakove života”, priča Vrbljanac za “Nezavisne”.

Kako su mi ispričali, navodi on, Hitna pomoć je poprilično brzo stigla, odradili su reanimaciju, vratili ga u život, a drugaricu su isti dan pustili iz bolnice.

“Nakon što su me primili u bolnicu, krenuo je izliv krvi u mozak, pa je neurohirurg čim me je primio odradio operaciju mozga. Ljekari su mislili da ću teško preživjeti operaciju jer je u tom stanju to gotovo nemoguće”, ističe Vrbljanac.

Nakon 15 dana je izašao iz kome, ali nikog nije prepoznavao, čak ni najbliže članove porodice i taj gubitak pamćenja trajao je tri- četiri mjeseca.

“Prvi put, kada sam bio malo stabilniji, moja sestra Maja mi je donijela kafu i rekla: 'Evo, Mišo, ti si ovo volio prije piti.' Prije saobraćajke ja sam svaki dan pio šest ili sedam kratkih kafa. Od tada do danas popio sam svega tri-četiri kafe”, kaže Vrbljanac, te dodaje da je ta saobraćajka “izbrisala sve loše iz njega”.

Saobraćajka mu se, kaže, desila baš onda kada je stao na noge nakon što je prebolio rak testisa, s kojim se uspješno izborio zahvaljujući pozitivnom duhu.

“Prije saobraćajke ja sam bio jako aktivna, društvena i pozitivna osoba. Mnogo sam izlazio, družio se, putovao, provodio se i to mi je bilo najvažnije. Nakon saobraćajke sam morao da učim sve nanovo, čak sam morao da učim i kako pertle da zavežem”, ističe Vrbljanac.

Sjećanje mu se, kaže, vraćalo postepeno, a njegov oporavak je bio rapidan, pa ga ljekari tretiraju i kao medicinski fenomen.

“Tokom mog oporavka nakon te saobraćajne nezgode porodica mi je bila najvažniji stub. Oni su 24 sata dnevno bili uz mene, svi na smjenu i pratili sve parametre mog zdravlja, ali oni nikad nisu posustali niti odustali od mene, nego su se sve vrijeme borili za moj oporavak. Sada se oni dive mom napretku, pogotovo moja sestra Maja, i to mi je bitno”, priča Vrbljanac.

A da život piše romane i drame, govori i činjenica da je samo nekoliko mjeseci prije Milanove saobraćajne nezgode i Maja Vrbljanac, njegova sestra imala udes kada je  vraćajući se sa službenog puta, automobilom sletjela u Vrbas, ali se, samo zahvaljujući vlastitoj sposobnosti, nepovrijeđena izvukla iz nabujale rijeke.

“Vraćajući se sa službenog puta u Bočcu sam na sekundu zaspala jer sam bila preumorna i kada sam otvorila oči, vidjela sam da idem prema stijeni. Znala sam da, ako udarim u stijenu, biću mrtva i pokušala sam volan ispraviti samo da izbjegnem stijenu”, kaže Maja.

Kako navodi, kada je uspjela da izbjegne stijenu, dokopala se proširenja, ali je, s obzirom na to da je cesta bila klizava, preko zaštitne ograde skliznula i počela da se prevrće prema Vrbasu.

“U trenutku kada sam vidjela da ću se prevrnuti prema Vrbasu, jednom rukom sam se čvrsto uhvatila za volan, nogama se oduprla o pod, a drugom rukom sam očajnički pokušavala da pritišćem dugme i otvorim prozor”, ispirčala je ona.

Sljedećeg trenutka kojeg se sjeća, kako kaže, bilo je kako joj je voda došla do struka,  svjetla automobila lagano počinju da tamne,a nju je uhvatila panika. 

“Blokirala sam sav strah, laktom sam provjerila i vidjela da je prozor otvoren, izašla kroz prozor, odgurnula se nogama o automobil i pokušala da što dalje skočim na glavu jer sam vidjela da auto tone, iako ranije ni u kontrolisanim uslovima u bazen nisam smjela da skočim na glavu”, navodi Maja.

Nakon što je doplivala do obale, kada je uspjela da se popne metar-dva uz uzbrdicu, vidjela je petnaestak ljudi koji svijetle baterijama i dozivaju da vide ima li koga.

Kako kaže, vozač kamiona je, na sreću, vidio kada je ona sletjela u Vrbas, popriječio je kamion na cesti i zaustavio ljude, kako bi joj pružili pomoć.

“Onda su me smjestili u automobil i dali mi suvu odjeću jer sam već počela da se tresem do hladnoće jer se nesreća desila 26. januara, bilo je jako hladno. Ubrzo je stigla i policija”, prisjetila se Maja saobraćajne nezgode.

Brat i sestra, iako nikad neće zaboraviti šta im se desilo, ipak su ostali puni pozitivnog duha i vjeruju da snagom i uz podršku mogu sve savladati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana